+385 98 167 7859   •     sveti.mihovil.sibenik@gmail.com

HELOP


  19.05.2017, 13:24   •     Jure Šarić

 

Osvrt školarca 15. šibenske speleološke škole 2017.

 

 

Uvod: 15. šibensku speleološku školu uspješno je zavšilo 9 polaznika iz 3 planinarska društva Šibensko - kninske županije 

           SO HPK Sveti Mihovil, Šibenik - Edin Bećirević, Tomislav Pavić, Josip Bakula, Jure Šarić, Dario Popović, Frane Škugor

           PD Troglav, Knin - Milan Kalat i Toni Marijančević

           SO HPD SV.Jere, Skradin  - Ines Vujatović

A sad ozbiljno laugh

Nekada davno, dok smo još kao djeca slušali mistične pripovijetke naših djedova i baka u atmosferi toplog doma, uz zvuk pucketanja vatre pripovijedale su se strašne priče o „čudovištima“ što prebivaju duboko u utrobi naših prekrasnih planina. Vukodlaci, štriguni, razne vile i vilenjaci samo su dio repertoara koji se prenosio s koljena na koljeno. Još uvijek se sjećam vremena kada me kao dijete čuvao djed koji je, igrom slučaja, svoje djetinjstvo proveo u dinarskom kršu, u srcu Gorskog kotara. Priče o velebitskim vilama zadirale su duboko u srce, polako ostavljajući neizbrisiv trag na moj daljnji život. Možda je to razlog zašto me srce uvijek vuče  Velebitu, golobradom gorostasu koji lukavo krije sve svoje tajne. Dugo vremena podzemlje sam smatrao opasnim mjestom u koje zalaze tek oni najhrabriji.

Moja priča i ulazak u svijet tame započinju ovdje, na 15. speleološkoj školi.

U razgovoru sa starim planinskim vukom Josom Gracinom, odlučio sam se prijaviti u školu. Vodeći se izrekom kako mirno more nikada nije napravilo iskusnog mornara, pustio sam svoj brod u nepoznate vode. Okupljanjem devetero nadobudnih školaraca, započelo je prvo predavanje. Pomalo već tradicionalno, narednih pet utoraka koliko je predviđeno trajanje škole, bilo je rezervirano za predavanje o carstvu podzemlja i tame. Prvi tjedan otvoren je odlaskom na svima dobro poznatu Prominu. Nakon niza maratonskih predavanja, pomalo iscrpljeni, posjetili smo špilju Lilušu. Drugi dan  bili smo u rudniku Kalun, a Teo nam je pripovijedao o geologiji i životinjskom svijetu. Mene je po prvi put zaokupio osjećaj za kojeg ću tek kasnije, u utrobi golobradog gorostasa o kojem sam ranije pričao, otkriti što znači.

Malim, ali sigurnim koracima krenulo je naše upoznavanje sa carstvom Crnog kontinenta. Klasične tehnike i sve što nas kao speleologe odvaja od ostatka populacije, imali smo priliku naučiti na mjestu gdje Cetina, kao i Dunav u pjesmi Josipe Lisac, ljubi nebo.

Dugo traženi kanjon Bijelih voda ponad Karina obilježila je 30 metarska vertikala uz koju smo iz prve ruke mogli vidjeti, a i osjetiti kakav je osjećaj kad moraš tegliti transportnu vreću.

Prvi pravi test održao se u jami Jamar. Sto metarski ulaz odlično nam je poslužio kao priprema za kraljicu krškog podzemlja.

Nakon pet tjedana pripremanja došlo je vrijeme za najveću među najvećima, kraljicu krškog podzemlja, slavnu Kitu Gaćešinu, krunu rada šibenskih speleologa. Zanimljiv je način na koji je Kita zapravo otkrivena. Skrenuvši s puta vesla, družina predvođena Teom Barišićem pronašla se u pomalo nezgodnoj situaciji. Uspinjući  se na obližnji greben, Teo je osjetio hladno strujanje zraka. S obzirom na iskustvo u rekognisciranju, zaključio je da bi se u blizini mogla nalaziti neka nova, dosad neistražena jama, što se kasnije pokazalo kao špiljski jackpot. Nakon dugog iščekivanja, prilikom ulaska, stigao je i moj red za spuštanje u prirodni labirint dug preko 32 kilometra, no to nije konačna brojka. Napredovali smo brzo, a kako sam bio u zadnjoj grupi, imali smo vremena za razgledavanje. U Vratima percepcije spojili smo se s ostatkom školaraca i instruktora. Dok su neki hitro bježali prema izlazu u nadi da će uhvatiti barem jedan tračak sunčeve svjetlosti, zadnja grupa zajedno s Teom i Josom produžila je malo dalje, tragajući za idealnim mjestom na kojem će se fotografirati. Kako u Kiti ne manjka idealnih mjesta za fotografiju, naš Joso nije imao nimalo lagan zadatak. Nakon nekoliko sati namještanja i poziranja sa smiješkom na licu, uputili smo se prema izlazu. Joso je bio poprilično zadovoljan jer je uspio napraviti 6-7 savršenih slika. Dok smo se kretali prema ulaznoj vertikali, vrlo brzo uvidio sam kako je lako zalutati u tako složenom objektu. Ranije je dogovoreno kako ćemo Toni i moja malenkost izlaziti zadnji i raspremati postavljenu užad.

Prilikom izlaska iz jamskog sustava ponovo se pojavio onaj isti osjećaj o kojem sam ranije pisao, no ovaj put još izraženiji. Život me još jednom naučio kako sve, prije ili kasnije, sjedne na svoje mjesto.

Naime, prilikom penjanja i raspremanja ulazne vertikale ostao sam ukopčan u sidrište, a zbog uštede baterijskog svjetla, upalio sam slabije svjetlo. Nalazio sam se u potpunom mraku, a toga ranije nisam bio ni svjestan. Možda vam se čini čudnim što sam relativno kasno primijetio da se nalazim u mraku. Međutim, kada vam zvuk kapajuće vode odvede misli u dimenziju iznad, jednostavno ne obraćate pozornost na to koliko se duboko nalazite u objektu. U trenutku kada sam shvatio gdje se nalazim, ugasio sam naglavnu rasvjetu i počeo uživati u potpunom mraku. Moram priznati da sam se  prvi put u životu osjećao ugodno okružen tamom. Prije sam imao osjećaj da me ta ista tama želi progutati, da me želi odvući u svoj bezdan.

Hipnotizirajući zvuk vode i pjesma špiljskih vila odvukli su me na neko novo mjesto, mjesto koje više ne izaziva prijetnju, već dugo traženi mir.

Bogatu foto galeriju možete mirno i strpljivo pregledati klikom na FB stranici našeg SO-a. 

A i i prilogu Dnevnika HRTi od 7.55 minute devil

 

 
0
KOMENTARI:


 


HPK Sv. Mihovil, Šibenik   •   Bana Josipa Jelačića 28, 22000 Šibenik   •   OIB: 91280208813   •   IBAN: HR9824110061100026823   •   TEL: +385 98 167 7859   •   E-mail: sveti.mihovil.sibenik@gmail.com

Izrada i dizajn: MEDIAN kreativna rješenja