Bivakiranje na Dinari
Mrzim početke. Svaki početak je nekako sumoran i maglovit, ali ova priča postaje maglovita malo kasnije...
Sat mi zvoni u 6, brzinska kavica, dodatno natrpavanje stvari u već pretovareni ruksak i pokret prema bazenu. Usput skupim Anitu i Nelu s opremom i sad je već auto spreman za Alpe. Ali ne idemo u Alpe, nego na Dinaru. U 7 s ostatkom ekipe krećemo s bazena, pravac Vrlika gdje smo kupili još par sitnica (nek se nađe), brzinska kavica pa preko Kijeva u selo Glavaš koje je ime dobilo po istoimenoj utvrdi(ili je obrnuto?).
Parkiramo pored planinarske kuće u selu, još malo pripreme i zatezanja opreme pa svi polako krećemo u koloni za našim vodičem Jokom. Trudio sam se držati pri čelu kolone (jer se prvi uvijek najduže odmaraju, hehe) iako me pretovareni ruksak vuče nazad nizbrdo. Srećom, iskusni Joka je hodao polako sa čestim kratkim pauzama da uzmemo zraka tako da smo relativno bezbolno (bogu dušu bog je neće) stigli do skloništa „Martinove košare“ gdje smo napravili malo dužu pauzu „dok se svi skupe“, a nakon toga pokret prema vrtači u kojoj ćemo bivakirati.
Sad smo već na 1350m/nv, zrak je rjeđi i teže je disati, oprema je teža i sve više guši, noge otpadaju i odbijaju poslušnost, ali Joka laganim korakom vodi prema cilju, a mi za njim polako u koloni.
Bez obzira što su oblaci zatvorili nebesko plavetnilo kad smo došli u vrtaču svima je svanulo. Ležao sam nepokretan petnaestak minuta dok nismo počeli raditi naš bivak za petero. Prilično brzo i kvalitetno smo ga napravili, zabrtvili sve otvore da ne uđe najavljena kiša (kasnije se pokazalo da ne ulazi ni zrak) i iskopali jarak protiv divljih životinja. Dok smo to sve obavili oko nas u vrtači je niklo pravo malo izbjegličko naselje s bivcima raznih boja, oblika i veličina. Zajedničkim snagama prikupljamo drva za vatru i čekamo poziv za pokret prema vrhu.
Od vrtače do Sinjala vodič je Kolombo, nosimo minimum tereta (voda, čokolada i fotoaparat tko ima) i polako se krećemo uzbrdo savladati još tih tristotinjak metara visinske razlike. Puno je lakše kretati se bez opreme koju smo ostavili u vrtači, ali što se više približavamo vrhu oblaci su sve gušći, vidljivost sve manja, a vjetar koji nosi sitne čestice vlage koje se zadržavaju na kosi (ko je ima!) i odjeći nimalo ne olakšava uspon. Uskoro dolazimo do vrha i tu nastaje sveopće zadovoljstvo, čestitanje, grljenje, a i nazdravljanje. To je to! Planinarska škola je osvojila najviši vrh Hrvatske! Kratki „fotosession“ u magli i kolona polako kreće natrag u sigurnost vrtače.
Putem dolje, negdje prije zadnje nizbrdice, saznajemo da je Anita pala i da će hodati polako. U dogovoru s vodičem Kolombom ostajem na stazi čekati tu zadnju skupinu dok se ostatak ekipe spušta prema vrtači. Uskoro ova mala skupina stiže do mene, saznajem da je pala na nezgodno mjesto koje je nateklo i eto baš taj dan smo dobili našu Kim Kardashian. Naš smijeh je potjerao oblake i pružio nam nezaboravan pogled s hrpta pa se dobro raspoloženi i sa nekoliko nezaobilaznih fotografija vraćamo u naš izbjeglički kamp.
U kampu je specijalac Božo pripremio ložište i to kakvo! Ograđeno ognjište s kamenom pločom, pravi mali kamin oko kojeg je red vlažnih drva koja se suše pa red kamena da se vatra ne širi i prostor za pripremanje hrane da se mogu nasloniti mini gradele kakve je ponijelo nekoliko planinara. Pravo malo remek-djelo!
Ekipa se veselo baca na pripremu večere i uživanciju, nas nekoliko se odlučuje na šetnju po rubu vrtače da uhvatimo zadnje zrake sunca, a kad smo sišli pridružujemo se ostatku ekipe i bacamo se na hranu, piće i učenje topografije za sutrašnji ispit. Večer smo proveli sjedeći oko vatre uz priču, hranu i piće dok kiša nije toliko ojačala da nas potjera u bivke na spavanje, uvjerene da je naša avantura pri kraju i da sutra imamo još odraditi usmeni ispit, spakirati torbe i lagano put doma... Koja zabluda!
Kako je Hebrejac izveo narod u Bosnu
Ujutro nas budi šuškanje kiše po bivku i kapi kondenzirane vlage koje uporno kapaju po nosu. Nakon kraćeg razmišljanja i pregovora s cimerima idem popiti kavu do vatre. Ostatak logora se polako sprema i kreće prema Košarama dok mi obavljamo svoje jutarnje rituale. Ostala su samo dva bivka u logoru, dosadna kiša, magla i tisuću nijansi sive. Kad smo shvatili da smo ostali zadnji, užurbano naguravamo stvari u ruksake, rastavljamo bivak i krećemo za kolonom koja je odavno nestala u magli. Mašemo našem nesuđenom vodiču Mati koji se čudi zašto krećemo sami po magli, ali Hebrejac zna put pa nas vodi u pravom smjeru.
Na izlazu iz vrtače jak vjetar i kiša uz maglu, oprema je loše spakirana i podešena, ali nema veze. Sklonište je blizu pa ćemo tamo na suhom sve podesiti i prepakirati. Malo smo ubrzali korak, zadnji sam u koloni i sve o čemu razmišljam je glupi karimat nespretno vezan s ceradama koji visi s ranca i udara me malo s lijeve pa malo s desne strane. Kiša polako natapa vanjski sloj odjeće i otkrivene dijelove ruksaka pa nam sad svima već smeta oprema koja je sve teža i kiša koja ne posustaje, zamišljeno šetam, a iz misli me trgne Nelino pitanje: „Jesmo li mi na dobrom putu?“. I meni se čini da dugo hodamo i da smo već trebali skrenuti prema skloništu, magla i oblaci su sakrili sve orijentire, a sve što vidimo su crveno bijele markacije na stazi. Odgovaram da jesmo, iako ni sam nisam siguran u kojem smjeru se krećemo. Dobro je dok smo na stazi.
Tko zna koliko dugo bi mi tako hodali da nam se nebo nije smilovalo, kiša je slabila, a oblaci su se razmakli i otkrili nam pogled na padinu kojom se spušta naša staza. Sad smo već sigurni da idemo u krivom smjeru, magla se polako razilazi i dopušta nam da se malo raspršimo i izvidimo teren. Hebrejac naprijed na brežuljak, Ivan i Mario lijevo niz padinu, a Nela i ja desno na brežuljak. Nela nešto mrmlja sebi u bradu, ja mrmljam u sebi dok se penjemo na brežuljak s kojega nam se otvara pogled na crvene krovove u podnožju planine. „Eno Kijevo!“ čujem. Gledam opet i ne vjerujem. Gledamo u Uništa. UNIŠTA!!!! Vičem Rogožnjanima da se vrate do nas, Nela vadi kartu i kompas i ubrzo shvaćamo gdje smo i koliko daleko smo odlutali. Antonija će poludjeti! Svi vadimo mobitele, pokušavamo dobiti nekoga iz grupe, pokušavamo poslati poruke, ali ništa ne prolazi.... Na Dinari nema signala...
Onako mokri se skupljamo na hrpu ljuti, nervozni, Nela traži pogodno mjesto za bivakiranje i provjerava koliko još imamo hrane i vode, Rogožnjani prazne višak tekućine iz ruksaka sa suzom u oku (nepotreban teret na povratku), a ja u šoku i nevjerici da se to nama dogodilo. Ubrzo smo se pribrali i pada dogovor: idemo stazom do skretanja za Košare i pokušat ćemo kontaktirati nekoga iz grupe da se ne brinu jer se vraćamo. Trebamo savladati nekih dvjestotinjak metara visinske razlike pa skrenuti lijevo za sklonište.
Najteži uspon u životu. Natopljena oprema na nama je težila bar tonu, a umorne i mokre noge su se jedva probijale kroz slojeve guste trave i polako počele odbijati poslušnost. Hodali smo puževim korakom, ekipa me stalno čekala da se dovučem do njih i da nekako stignemo do cilja prateći markacije kao Dorothy cestu od žute cigle, a Nela svakih 50 m vadi kompas i kartu da bi se uvjerila da smo na pravom putu.
Pri kraju uspona, između dva brežuljka se naziru poznati sivi zidovi pastirskog stana i s oduševljenjem priopćavam skupini da znam gdje smo! Nela me gleda u nevjerici pa sumnjičavo gleda u kartu....“Pokaži!“ Pokazujem joj pastirski stan na karti i ne čekajući povratnu reakciju skoro trkom silazim ulijevo sa staze usput pokazujući Mariju meni poznate orijentire koji su sada već dobro vidljivi jer su nas oblaci odlučili nakratko napustiti. Nela i dalje provjerava kartu (više nikome nije vjerovala!), ovaj put s Ivanom i Hebrejcem dok mene adrenalin tjera nizbrdo. Odjednom je oprema manje teška, noge me opet slušaju i brzo stižemo do skloništa gdje skidamo višak mokre odjeće i laganim korakom (sad je sve nizbrdo, hihi) krećemo stazom, smjer Glavaš. Ivan je uspostavio kontakt s Mošom pa dobijamo informaciju da se moramo pojaviti u Alatima.
Putem smo sreli tri kolegice iz kluba koje su se uputile na Sinjal i ukratko nam opisale situaciju koja je nastala zbog naše nesmotrenosti. Bez pauze grabimo nizbrdo do parkinga, presvlačimo se u suhu odjeću i tamanimo ostatke zaliha hrane iz ruksaka (šteta je sve vratiti kući) pa siti krećemo put Šibenika po zasluženu kaznu. Svi smo izgubili nadu da ćemo postati diplomirani planinari, zaključili smo da ćemo zauvijek ostati obične lutalice. Hebrejcu to odgovara, ali nama ostalima baš i ne.
U Alatima nas je dočekala ispitna komisija u punom sastavu na čelu s predsjednikom Matom i vidno iznerviranom (ali ipak sretnom) Antonijom pa smo im ukratko objasnili kako smo se snašli i sišli. Čini se da smo položili ispit. Većina školaraca je već bila kući, a mi smo s olakšanjem popili pivu i pojeli meso s roštilja kojeg je za nas spremio klupski oružar Dok.
Ne volim ni završetke, čak ni kad su sunčani, veseli i ukusni kao ovaj. Svaki završetak je kraj jedne avanture, a ovo je bila avantura koju ćemo još dugo prepričavati.
16.05.2017, 07:52
Miro Protrka
