+385 98 167 7859   •     hpk.sveti.mihovil@hps.hr

Feratom na Botin (Velež) 17. 6. 2020.


  18.06.2020, 09:42   •     Tekst i foto: jelena Morić

 

Dugačka je blizu 400m a utrošeno je 600m sajle i sveukupno 2 tone materijala u izgradnju. Nisam nikad bila na Veležu prije a nisam niti čula za njega dok nisam saznala za projekt Srce Veleža koji ima cilj promociju planine u alpinističko-planinarskom-turističkom smislu.

 

 

Imala sam plan proslaviti godišnjicu braka nekim zanimljivim planinarsko-turističkim izletom. Makar je plan bio u startu nešto ležerniji, kao i obično malo sam zakomplicirala jer sam se sjetila  da bi to bila dobra prilika za posjetiti novu feratu na planini Velež iznad Mostara (vrh Botin 1963m) koju su napravili volonteri i alpinisti PD Treskavica iz Sarajeva u sklopu projekta Srce Veleža. Dugačka je blizu 400m a utrošeno je 600m sajle i sveukupno 2 tone materijala u izgradnju. Nisam nikad bila na Veležu prije a nisam niti čula za njega dok nisam saznala za projekt Srce Veleža koji ima cilj promociju planine u alpinističko-planinarskom-turističkom smislu. Za sigurniju orijentaciju nabavila sam i GPS trag staze od alpinista koji su radili feratu.

Velež se pruža smjerom sjeverozapad-jugoistok 13-ak km. Sjeverna strana planine je alpinistički atraktivna, puno kilometara okomitih stijena i tu se se penjali ozbiljni smjerovi odavno. Projektom Srce Veleža postavljena je ferata na vrh Botin i označena je duga planinarska staza kojom se vraća na početnu točku te su uređeni neki alpinistički smjerovi. Vuče me zadnje vrijeme penjanje i alpinizam, a ova kao i većina drugih ferata su napravljene kako bi planinarima omogućili da dožive sličan osjećaj kao u alpinizmu, pogotovo ovdje na Veležu jer se radi o nekoliko stotina metara vertikalnog uspona. Marija (supruga) za ferate i slične adrenalinske avanture ne treba nagovarati a kako ima strašno puno snage u rukama on je najbolja pratnja za ovakve moje ideje. S druge strane računam kako sam ja u dobroj formi, treniram više nego inače i snagu i kondiciju pa ne bi trebalo biti komplikacija. Barem se tako činilo u perspektivi mog planinarenja na kauču.
Krenuli smo u petak kasno poslije posla u Mostar pa onda uzbrdo na Nevesinje gdje se prelazi na stražnju stranu planine prema selu Lakat odakle počinje makadamski u smjeru planinarske staze. Tu smo došli u mrak pa na livadi uz put postavili šator kako bi rano ujutro krenuli prema početku ferate. U suton se dalo naslutiti već da će pogled ujutro biti fascinantan s obzirom da se duž cijele sjeverne strane  protežu vertikalne stijene od nekoliko stotina metara.

Tijekom noći spustila se velika rosa i magla pa se nismo žurili ujutro s polaskom s obzirom da ući u feratu u maglu i vlagu nije neka velika sreća, već smo imali takvu situaciju prošle godine na Osobcu. Srećom nešto kasnije pri polasku prema početnoj točki oblaci su se počeli razilaziti a vrhovi Veleža su provirili među oblacima. Fascinantan prizor kojeg ne mogu ni približno dočarati fotografijom.
U podnožju na samom početku staze nalazi se tabela projekta Srce Veleža. Makadamski put vodi lagano uzbrdo  kroz šumu nekoliko kilometara do jezerca i lovačke kuće, područja pogodnog za kampiranje (to je pozicija gdje je održan prvi alpinistički kamp i otvorenje ferate u jesen 2019), međutim odmah nakon 50-ak metara se nalazi rampa koja se može otvoriti za veće grupe po dogovoru i tako skratiti put za nekih pola sata. Mi smo auto ostavili na samom početku pokraj table te krenuli bržim hodom uzbrdo. Kod jezerca se makadamski put razdvaja i tu treba krenuti desno. Kraj lovačke kuće je gusterna za vodom za slučaj potrebe. Od tuda je makadamski put loš i nije pogodan za vožnju odnosno ovo je točka do koje se može skratiti uspon. Nastavlja još kratko kroz duboku šumu te prelazi u pitomu šumsku stazu koja se uspinje uzbrdo dok se među krošnjama ne otvori spektakularan pogled na ogromnu stijenu, pogled koji uzima dah. Nešto slično kao sjeverna Triglavska stijena. Tu se odvaja staza desno na vrh Botin koja obilazi sve te vertikale i prelazi na drugu stranu planine, ista kojom se vraćamo nazad s vrha nakon uspona feratom.. Lijevo u jako strmi sipar navode nas kameni čuljci (nema markacija) visoko pod stijenu odakle počinje ferata. Cca 3 sata hoda od početne table na dnu ceste do ulaza u feratu. Ogromno strahopoštovanje izaziva moćna planina i dozu neizvjesnosti s obzirom da odozdo nije jasno kuda se uopće može ispenjati.

Stijene su osunčane rano ujutro i u sjeni većinu dana poslije. To je odlično s obzirom da se u vrijeme ovih ljetnih vrućina može penjati u hladu međutim da se naslutiti pošto se voda cijedi odsvakud da će i stijena biti mokra, a kako to obično i biva najgore će biti tamo gdje je i tehnički najzahtjevnije. Odmah je jasno nakon prvih 20-ak metara da je ferata itekako teška i da će biti znoja i žuljeva. Ima puno mjesta gdje se može podignuti samo na povlačenje rukama po sajli  ili naprednim penjačkim tehnikama, a obje varijante podrazumijevaju iznimno dobru snagu u rukama ili prstima. Postoje na nekim dijelovima skale za lakše penjanje ali njihov razmak je dosta velik. Dvaput sam ozbiljno zapela i oba puta sam mislila da ću ostati gdje jesam i da će me netko morati skidati s ferate. Jako ružan osjećaj dok je ispod tebe 100-ak m ničega a nema opcije absajla na koju smo navikli u penjanju. Lagano prevjesna stijena, mokra, bez dobrih hvatišta za išta i jedini izlaz je podizanje na sajli. Jedva sam se izvukla iz problema i to je bilo prvi put u životu da sam se našla u takvoj situaciji u planini. Ovo je definitivno neka druga dimenzija u odnosu na sve ferate koje sam do sada prošla. Nevjerojatan je osjećaj stajati u sred 300ak metara zida pokušavajući se zamisliti u toj istoj poziciji ali u alpinističkom usponu. Činilo mi se u tom trenutku da se nijedna sportska vještina na ovom svijetu ne može mjeriti s tim. U zadnjih nekoliko metara prije vrha je priječenje stijene nekih 15-ak metara, nekakva sitna gazišta za noge, ispod tebe apsolutno ništa stotinama metara. Šlag na tortu što bi rekli, al ja bi radije bez šlaga da se mene pita jer priječenje u planini mi nikada nije bila draga disciplina.

2 sata i 40 minuta je trajalo penjanje u ferati. Ne mogu riječima opisati koliko smo bili sretni kad smo izašli iz ferate i sjeli na travu. S pogledom na drugu stranu planine imali smo osjećaj da smo se spustili na drugi planet jer ta druga strana okrenuta prema Mostaru izgleda pitomo, niska trava i ponikve. S ove stražnje strane otkud smo došli su moćne stijene i impozantni kameni vrhovi čudnih oblika sa stotine buža. Nešto nevjerojatno za neku planinu koja iz automobila dok se voziš prema Mostaru niti ne izgleda kao neka dobra prilika za „izgubit dan”. Put nazad na početnu točku ide prvo po ovoj „pitomijoj” strani Veleža kako bi se zaobišle vertikale a potom se jako strmo niz vrh Jaram spušta po teškom terenu na stražnju stranu planine starom stazom iz doba Austro-ugarske koja vijuga horizontalno rubnim dijelom šume. Sveukupno staza s vrha nazad ima nekih cca 12-ak km (nije precizno) nazad do auta i makar sam ja mislila da ćemo mi to pretrčati dosta brže s obzirom da relativno brzo hodamo, trajao je silazak nešto više od 5 sati. Inače ako se ovom stazom penje na vrh Botin treba računati na 6;30 sati uspona. Također kod silaska ima nekih cca 400-500 m uspona (procjena) s obzirom da staza vijuga između fascinantnih špilja, jama, rupa svih vrsta i oblika i na jednoj i na drugoj strani planine, premda je na sjevernoj strani dosta teži teren u odnosu na ovu pitomiju. Staza je ponegdje malo zarasla, vjerujem da se malo njome hoda. Velež izgleda kao raj na zemlji za speleologe. Nisam toliko rupetina vidjela u svih ovih 7 godina planinarenja. Nevjerojatna planina ostavila me bez teksta. Nešto malo manje od 12 sati sveukupno na turi i toliko minimalno treba računati za ovaj izlet ako je ekipa u dobroj kondiciji i penjačkoj i hodačkoj. Ako nije, onda ovdje ne treba ni ići jer se izlet može pretvoriti u dramu. Može se odraditi i za kraće vrijeme ako ste dobar penjač ili imate istrenirane ruke pa se ferata odradi brže ili ako ste trail trkač pa ćete trčati umjesto hodati. Ovdje se ništa ne smije podcijeniti, ni ferata ni povratak nazad, ni količina vode koja se nosi (!!) na turu. Dok smo se spuštali prema autu vrhove Veleža su pokrili šag oblaci. Fascinantno izgleda u suton. Hoću se vratiti? Na Velež vjerojatno, a na feratu možda al ne tako brzo jer još puno sklekova i zgibova moram odraditi u međuvremenu.

Spustili smo se u Mostar gdje smo unajmili sobu za odmoriti još jednu noć, ne može se kraj Mostara samo proći, mora se iznova posjetiti jer je tamo kao da si došao kući.

 

 
0
KOMENTARI:


 


HPK Sv. Mihovil, Šibenik   •   Bana Josipa Jelačića 28, 22000 Šibenik   •   OIB: 91280208813   •   IBAN: HR3623900011199001673 Hrvatska poštanska banka d.d.   •   TEL: +385 98 167 7859   •   E-mail: hpk.sveti.mihovil@hps.hr

Izrada i dizajn: MEDIAN kreativna rješenja