+385 98 167 7859   •     hpk.sveti.mihovil@hps.hr

Durmitorom bez korone u vrijeme korone


  22.07.2020, 13:05   •     Maca Crljenak

 

Jutro nije obećavalo ljepši dan, pa sam se kukavički povukla u svoj auto koji će me odvesti istom rutom, toplom jugu, da bih iznova sanjala Durmitor.

 

 

11.7.2020.,na Žabljaku nema oboljelih, mogla bih. Za uru sam se spakirala.

12.7. Sunčano jutro: Dubrovnik-Trebinje-Nikšić-Žabljak, bez problema, bez gužve i od crnogorske granice nova cesta, sve za poželjeti. Maska za lice obavezna, sprej i nema usputnih kava, pravac Žabljak. Kiša podno Durmitora, zato spavanje u brvnari Bosanaca, koji ne smiju ući u Crnu Goru, a ne u šatoru u kampu Rada Šibalića, Ivan do. Nema uobičajene gužve,praznik je, registracije auta samo domaće.

13.7. Vjetrovito, maglovito, hladno. Na Sedlu, gdje počinje markacija za Bobotov kuk, sjeverac ledi dah. Ne mogu održati ravnotežu zato ulazim u auto i čekam. To čini i par iz Podgorice. Za uru vjetar slabi, odijevam sve što mi je u ruksaku i krećem, milim. Na prvoj stijeni nova sajla, što kasnije vidim i na Bobotovoj stijeni. Kažu da je na ovoj stijeni sa Sedla, stradala žena. Ne čini mi se opasno,hm. Propuštam grupicu mladih,domaćih, planinara odlučna da danas želim zbilja uživati, ne gledajući na sat. Svaki kamen, brežuljak, hrpicu snijega, plahu divokozu, izvor i dojmljive vrhove upila sam i smjestila na sigurno, kraj srca. Možda mi je ovo zadnji posjet- bolno koljeno prati stare godine. Moja Toto se raduje stazi dok joj vjetar podiže uši, to je veseli. I dok se vrijeme popravlja iz magle izviru gorostasni vrhovi obasjani suncem. Iz oblaka izviru Zupci (a ja vidim Tulove grede, mili moj Velebit), Šareni pasovi, valovita stijena Bobota. Sama na vrhu, neobično ali čarobno. Hodati sama durmitorskim stazama je doživljaj iz bajke. (P.S. ZANIMLJIV KOMPAS NAĐEN NA STAZI OSTAVILA SAM U TURISTIČKOM UREDU U ŽABLJAKU)

15.7. Jedna od meni najljepših staza je staza od Ivan dola, uz rub Bosače i prema Crvenoj gredi. Naravno, ako volite šumu jele i zelene padine. Prolazi uz Jablan jezero u kojem se zrcale stijene i visoka stabla jela ( pl. poskok na stazi). Osim padina, dosta je strma. Ovaj put nisam išla kružno, već sam se vratila istim putem izležavajući se na cvjetnim livadama uz stazu. Tu sam se susrela sa manjom grupom planinara iz Njemačke sa vodičem.

17.7. Na Prutašu nisam bila dugo. Nebom se mute oblaci, no, staza je kratka, iako strma. U katunu ispod Prutaša nema obitelji sa blagom, odustali su od ispaše. Zaobilazim korito, pojilo za životinje i strmom stazom uz rub izrezbarene, prutaste, stijene, nastavljam padinom. Uh, planinski poskok, žutokrug. Gledam za Totom, upravo ga je preskočio, ne, prekoračio. Nisam to nigdje pročitala, kako i zašto ne reagira na životinju. Ovo nije prvi put da Toto prekorači zmiju, bar deseti (ne mogu promijeniti  bilo kakav ishod). Pomislih da je poskok mrtav. Zaobišla sam ga i krenula slikati a on se tada okrenuo i otpuzao u travu, dok mu je rep izlazio iz trave na stazu gdje sam vidjela da je veći nego sam mislila. Na ovoj stazi nema sajli za osiguranje ali ima kratkih, uskih staza uz ponor ( nisam to ranije zapazila), magla, kiša ili jak vjetar  mogli bi otežati silazak. Ubrzala sam hod da preteknem maglu, u minutu. Žao mi je što nisam mogla duže uživati u prekrasnom pogledu. Dvaput je zagrmjelo kao opomena. Počela je kiša. Dolje, na početku staze vidjela sam rendžerov auto, stajao je dok se nisam niže spustila. Vjerojatno je čekao da se „tamo, neka baba“, spusti na sigurno. Nije zbog karte, već smo se sreli, imam godišnju kartu za sve NP CG, 13€. Ipak, hvala mu. Na povratku sam ostala noćiti u katunu ispod Sedla, kod Danijele. Uz toplo, tek pomuzeno mlijeko, kajmak i ugodan razgovor ljubazne planinke vratila sam slike jednog ili dva ljeta u djetinjstvu na Sinjajevini. Moja maštovita romantika se raspršila dok sam slušala plač janjaca i lavež pasa, životinja koje su spavale mokre i smrzle na vjetrometini i bez dovoljno hrane (psi), dok su kiša i vjetar ljuljali trošnu kolibu. Nisam odoljela nagonu da izađem vani sa lampom vidjeti zašto laju psi i trče ovce u toru. Ledila sam se ali  nisam vidjela vuka, magla kao ledena paučina prekrila je krajolik. Psi su došli do mene a moj Toto je drhtao i nije se pomjerio  sa praga kolibe. Blaženi život kućnih ljubimca.

Jutro nije obećavalo ljepši dan, pa sam se kukavički povukla u svoj auto koji će me odvesti istom rutom, toplom jugu, da bih iznova sanjala Durmitor.

 

 
0
KOMENTARI:


 


HPK Sv. Mihovil, Šibenik   •   Bana Josipa Jelačića 28, 22000 Šibenik   •   OIB: 91280208813   •   IBAN: HR3623900011199001673 Hrvatska poštanska banka d.d.   •   TEL: +385 98 167 7859   •   E-mail: hpk.sveti.mihovil@hps.hr

Izrada i dizajn: MEDIAN kreativna rješenja