Dnevnik 5. škole sportskog penjanja 2018

,,Koncentrirajte energiju i marljivo radite. Odvažno se posvetite novim pokušajima. Nikada se ne pribojavajte hrabro zagovarati svoje stavove. Utvrdite smjerove kojima se želite kretati i čvrsto ih se pridržavajte. I to je sve". A.C.W.Harmsworth

6. vikend - Eugen Ercegović

Subota 03.11.2018. VERTIKALA VODICE

Došao je i zadnji vikend naše škole spotrskog penjanja ujedno i najuzbudljiviji  gdje će se vidjeti  koliko smo usvojili znanje i savladali sve poteškoće da postanemo sportski penjači. 09.00h Dogovoreno okupljanje ispred kluba Sv. Mihovil na plaži Banj.  Kako ne volim kasniti prvi dolazim ,nekih 15 tak minuta dolazi i Nurfida.Uz jutarnji pozdrav i ćakulu   uobićajeni ritual kava u obližnjem kafiću na bazenu.Do polaska u 10.00h  već je većina pristigla. 11.00h Svi smo već u Vodicama kod našeg asistenta Tome na njegovoj  VERTIKALI koja ima nekih 8-9 metara. Raspremamo ruksake ,robu, obavljamo sve pripremne radnje za vježbanje i penjanje vade se konopi,kompleti,karabineri,sprave za osiguravanje,penjački pojasevi ,penjačice... Osim Lucije koja je odsutnana 13-toro ponavlja gradivo za sutrašnji usmeni i praktični ispit.Prevezivanje na visini  Prvi i Drugi školski i Alternativni način prevezivanja te samospuštanje na ABSAJL . Druženje na proteklim izletima rezultiralo je opuštenošći i dobrom vibrom  zafrkancijom vježbanje  red marende ,red pive ,pljuga ,red penjanja i slušanje muzike preko bluetooth-a   NOĆENJE U PL.KUĆI ALAT  Do mraka smo svi odradili po 2-3 prevezivanja i ABSAJL  ,osiguravanje partnera ,vježbe čvorova ,postavljanje pitanja i odgovaranje na iste. Nas nekolicina smo odlučili ostati noćiti u našoj PL Kući ALAT  Tome ,Antonio,Mario Instruktor.Rina ,Nurfida,Anđela,Valentina moja malenkost.Dogovor je bio kupit neko meso i gradelavanje međutim prometna nesreća našeg Tome  je omela te planove. Dva do tri sata su prošla u čekanju i policiskom očevidu tako da smo u ALAT stigli oko 21.30h  JUMBO  PIZZA  je zamjenila gradelavanje   ali nije nas omela da noć provedemo uz muziku pluge i pivo zbijanje šala na vlastiti i tuđi račun Čak smo i uspjeli oraspoložiti Tomu koji je ostao bez svog metalnog ljubimca.  DAN D . NEDLJELJA 04.11.2018. Ujutro se budimo mamurni kuva se kava bez šećera ,marenda  ćakula  sunce već dobro grije nas čeka ČIKOLA  usmeni i praktični ispit kod naše brižljive Instruktorice Goge . Do polaska u 10.00h uspjeli smo skoknuti na  još jednu kavu u lokalni kafić Lokva i do dućana po kruh i spizu.  U 11.00h  smo svi bili na penjalištu u kanjonu ČIKOLA  i čekali prozivanje  za ispit i penjanje .Lagana pozitivna trema traži mirnoću i koncetraciju . Prvi idu Mario i Tome  koji na stijeni odrađuju po jedno prevezivanje   usmeno odgovaraju na pitanja vežuju čvorove  vrše dvostruko provjeravanje osiguravaju partnera i rutinski se penju po zadanom smijeru. Prva od žena ide Valentina koja sve radi bezprijekorno  usmeni ,čvorovi ,prevezivanje,osiguravanje i penjanje i naravno prolazi  ona je ujedno istvarna pobjednica naše škole.Red je došao na mene gdje isto uspješno radim prevezivanje ,usmeni čvorovi ,osiguravanje partnera i penjanje također prolazim pozitivno..Do kasno popodne svi su izašli na ispit ostali su kratili vrijeme  penjajući  težinski veće smjerove tako su Mario i Tome ispenjali  smjer SAN O PIVI. Slijede konzultacije Instruktorice Goge ,Tome i Nurfide i objava rezultata.proložili Mario ,Tome.Eugen,Valentina,Rina,Sara,Matija,Anđela,Antonija .Na popravni idu Antonio, Karlo, Iva, Marin. Lucija odsutna.

5. vikend - Lucija Brakus i Matija Stegić

27. - 28. 10. 2018.

Penjačka bajka - subota - Lucija Brakus

Prekrasna sunčana subota, svi na vrijeme ispred kluba, ptičice pjevaju, biljke rastu, Tomini tintilinići plešu na Banju……ok, ok, možda nije bilo tako, al isto smo ušli veselo i radišno u još jednu penjačku subotu :). Oblaci (i novi kombi!) su nam dopustili da sretno dođemo do Turske kule u Splitu i tamo provedemo veći dio dana. Morat ću odmah razočarat sve čitatelje ljubitelje turskih sapunica i/ili uživljene arheologe kad vam kažem da nisam vidjela niti jednog Turčina, a ni kulu. Umjesto toga dočekao nas je slatki parkić pun bouldera. Na najvećem boulderu u parku vježbali smo absail tj. samospuštanje. S radošću vas obavještavam da smo svi živi i sve smo obavili ko pravi profesionalci :D. Osim absaila, vježbala se improvizirana alka na stablu, čvorovi i ponavljala se teorija za ispit. Ništa šta već ne držimo u malom prstu ^^ . Kasnije smo odmarali dok su nam Tome i Rina prezentirali acro yogu koju možete vježbati i Vi u narančastoj zgradi u Šibeniku utorkom u 20:30 (Plaćeni oglas :P). Al prvo upišite penjanje! Uglavnom, da se vratim na subotu - Predvečer smo došli u planinarsku kuću “Česmina“ koja  ima prekrasan pogled na Split. Uslijedio je roštilj kojeg su nadgledali naš osobni vitez (a nerijetko i dvorska luda) Tome i ostali vitezovi četvrtastog stola. Uspavana ljepotica Matija se pobrinula da gulaš bude najbolji koji smo ikad jeli dok su je obilazili razni prosci. I tako, bez obzira što nismo vidili nikakvu kulu, stvorili smo svoje malo kraljevstvo u kojem svatko ima svoju ulogu i svi su bili sretni i veseli do kraja večeri. A o jezeru razočarenja nećemo. The End. :*

Nedjelja - Matija Stegić

Dok se budim po deseti put tog dana, uživan u prizoru pred nama. Predivno jutro, prekrasan dan, a ekipa već pije poseban čaj. Glog, bazga, majčina dušica, melisa i gospina trava mješavina je to bajna. Malo smo prošetali, bacili đir (dalje od wc-a) do izvora tajnovitog, pomalo mi već maglovitog. Šetnjom dalje naiđosmo na jamu, zanimalo nas kako izgleda to dolje, no jedino što vidjesmo je tamu.

Odluka je pala speleološku će upisati dobar dio nas, a za sebe ne vjerujem jer se mraka bojim ja. Vjetrovit neki dan, a i kiša vani pa naš izlet bijaše u dvorani. Jedva dočekasmo obući pojas i  ispenjati smjer, no ovaj put je malo duže trajalo, ali razumljivo, zar ne? Vježbasmo i alku, te od tri moguća načina privezivali se svakako. Bar ja, ne znam za vas, al’ sve je to dobro, jel da? Alternativni način odabrah jer je najlakši, no zakomplicirah stvar. Na sidrištu mi se zapetljao konop i paničar, a što sad?

Ponovih postupak: Lađarac i osmicu! I kad napokon uspjedoh, viknuh: “Španaj!”, a u mislima mi čaj i gulaš. Nakon napornog, a lipog kišnog dana odosmo ponovno do doma od sinoć. Pojeli smo gulaš, popili kavu i najbolji čaj ikad. I tako završili u oblaku, a od magle ništa.

Pala je noć. Krećemo doma, a u kombiju našem potpuna tišina. I dok kroz maglu i neasfaltiranu cestu putujemo, polako u tišini odmarali smo svi, osim jednog želuca i gladnih usta koja su se javljala sve do kraja puta.

____________________________________

4. vikend - Mario Jandrić i Rina Milošević

20. - 21. 10. 2018.

Omiška alka - Rina Milošević, nedilja

Nakon vesele subote koju je opisao naš drug Mario, ne bi pogodili al stigla je nedilja. Po planu i programu polazak je bio u 9, a ciljana lokacija Omiš. S obzirom da alarm nisam navila, a unutarnji sat  mi se u više navrata (nakon litre vina) pokazao nepouzdanim, buđenje na vrijeme mogu zahvaliti psu Benu. Hvala Ben što sam stigla popiti kavu jer ne znam kako bi inače zatvorenih očiju gurala onu hipi krntiju. I tako... Eto nas u Omišu. Hladno je i kiši.

Ko za vraga dica odmah pokraj nas penju smjerove bez problema, a ja se mislim šta je meni ovo tribalo. Dobro je Anđa ubola kad je rekla: „šta dite zna šta je teško“...  Kako bilo da nastavim priču... Dakle hladno je, nabacili smo svu robu na sebe pa se poslagali u tri reda za vježbati alku.  Kako nisam bila na predavanju kad smo to učili, logično je da se ubacim među prvima za provjeru naučenog. To je rezultiralo blagom nevjericom i par upitnika u Tominim očima kad sam umisto španaj vikala daj šlinge i slično. Al dobro... kako bi neki nešto mudriji od mene rekli: “na greškama se uči“.

Kad se vrime malo smirilo počeli smo penjati. Tema dana bila je: nauči koristiti gri gri.  I bome jesmo! Tako dok su se neki preznojavali na stijeni drugi su se smrzavali sjedeći za stolom – ne kažu zaludu da je u uvom sportu balans sve.  I eto tu se moja priča bliži kraju,  neke detalje mi je draže izostaviti – ko je bija sića ih se, ko nije ne triba ni znati... I tako smotali smo (konop) i gurali prema doma...

Didova ruka - Mario Jandrić, subota

Jutro počinje u teškom ludilu. Dogovor je da se kreće sa bazena u 8 sati. A po procjeni ću zakasnit 5 min. Ludom čoviku dosta da bude nervozan i ljut. Jbg ne volim čekati, pa zato ne volim ni kasnit, da drugi ne bi mene čekali. I tako već pomalo nervozan ja i prijateljica Sara krećemo iz Tisnog za Šibenik. Stižemo ispred kluba, kad ono Antonio "DIDA" sam čeka vidno zabrinut jer je 8:05 a nema nikoga. Zovemo redom ljude al nitko nam se na javlja hahaha...Počinje rasprava o tome da nismo možda propustili pročitati neku od stotinjak poruka koje si svaki dan šaljemo u grupu. Sjedamo zapalit cigaret kad eto asistenta Tome sa kombijem. Dobro je... Nismo ludi!
I poslije njega lagano dolazi i ostatak ekipe,ali nitko nema ključa da uzmemo opremu hahaha... Zove Tome Nurfidu... Kod nje je kljuc. Dobro je... Idemo pokupit kljuc. Tko misli da je ovo vec dovoljno cudno i zbunjujuće jutro nek se strpi... Tek je pocelo hahaha... I tako dok napokon ukrcavamo opremu pada dogovor da idemo svi s kombijem. Nismo još ni izašli iz Šibenika, stajemo na prvoj benzinskoj natočit goriva(upalila se rezerva) Stišće Tome pištolj a ono svo gorivo curi vanka iz rezervoara hahaha... I nikako... Srića nam je da "DIDA" ima ruku za takve probleme, pa pomalo i osjećajno uspijeva nakon 10-ak min natočit 20 litara hahaha... Tome plati gorivo, sjeda za volan, okreće ključ... I ništa!!! Neće kombi upali hahaha... E! Tu ni "DIDOVA" mirna ruka ne pomaže. Neće upali i gotovo. Ništa... Svi iz kombija vanka i na guranje upali frajer. E sad dilema...Otići po drugi kombi ili krenuti s ovim, pa šta bude. Složimo se svi da "tko ga j***"vozi pa šta bude. Putem je još bilo gašenja, guranja, zaustavljanja prometa i pokušaj skupiti Rinu. Koja je bila već u Splitu. Ali to bi pre dugo trajalo da napišem, pa cu to preskočiti. Inače neću nikad završit s ovim tekstom hahaha...
I tako napokon stižemo na penjalište Perun (Podstrana). Tu opet treba pohvaliti "DIDU" koji je bezbolno iz manevrirao kombi po jednom od lošijih poljskih puteva koje sam vidio.
Prvo,ponavljamo svi već naučeno školsko privezivanje na alku. I učimo nova dva načina:drugi školski i alternativni. To svi relativno brzo shvaćamo i nakon par privezivanja na tlu, napokon idemo postavljati smjerove. Još od prošlog vikenda je napokon gotovo s penjanjem na top rope.
Veselilo me jako što su Valentina (koja se inače panično boji visine) i Eugen uspjeli postaviti svoje prve smjerove. Lipo je vidjeti kad čovjek podcjenjuje svoje sposobnosti, pa sam sebe iznenadi. Vidilo se da su jako sretni zbog toga.
I tako dok smo svi postavili po dva smjera.Došlo je vrijeme da se složu šatori, prije nego padne mrak. Nakon čega se upalila vatra. I tu počinje večer puna smiha, ića, pića, ličenja kobasica, čaja od pive i td. Ali o tome neću dalje "šta se desi na Perunu, ostaje na Perunu"
I to bih bio moj osvrt na prošlu subotu  20.10.2018. Nadam se da nisam ništa važno zaboravio spomenuti. I da će kolegica Rina (koja piše tekst za nedjelju) opisati povratak kući s nama sad najdražim kombijem. 
_________________________________

3. vikend - Iva Knežević i Karlo Lokas

13. - 14. 10. 2018. 

Ranom zorom (7h!) krenuli smo na dugo iščekivan nam izlet na Baške Oštarije na Velebitu. Četiri sigurna auta, jedan nesiguran auto i jedan super kul bajker kreću na dug put. Nije prošlo dugo, već stajemo  u Stankovcima popiti kavu i uzeti hranu. Ekipa je bila malo neodlučna u vezi hrane koju ćemo pripremati, no sva sreća da imamo socijalnog radnika koji uzima stvari u svoje ruke i opskrbljuje nas mesom. Nastavljamo put.

Nakon 186 okuka i 3-4 kriva skretanja dolazimo do planinarskog doma Prpa, mjesto koje liječi dušu i tijelo. Oduševljeni prekrasnom šumom, po samom dolasku u dom, ekipa započinje priče kako ćemo sigurno plakati sutra na odlasku. Nakon kratke pauze krećemo na Filipov kuk, novootvoreno penjalište puno svježih i izazovnih stijena koje vas zovu da ih popenjete (Lokas, 2018.). Tamo srećemo iskusne penjače i u čudu gledamo kako se penju na nama još nemoguće smjerove. Odabrali smo dva lakša smjera i krenuli penjati (čekati). Svi smo se izredali na smjeru, uspjeli popeti na top rope, zašlo je sunce pa smo krenuli nazad u dom. I kreće zabava.

Male ruke opet su se složile, krenuli smo u pripremu hrane, napravili smo i gulaš i roštilj, najeli se, napili se, a sve ostalo je u magli, a i u dimu.

Sve u svemu vikend je bio odličan, sve osim kleptomanije, ali sada barem znam s koje strane familije sam naslijedila svoje bolesti.

_______________________________________________

Budimo se svi vrlo rano (08:00) za doručak koji nam treba za izazovan , ali također zabavan dan koji slijedi. Svako od nas se pokušava razbudit, ali uzalud jer smo preumorni od svih smjerova koje smo popeli i „konopa“ koje smo zamotali dan prije. Nakon što smo se svi razbudili smogli smo snage da krenemo... ručati  jedan od najboljih gulaša koje sam  ikad jeo s najboljim ljudima s kojim sam se imao priliku družit. Napokon dolazimo na penjalište spremni i puni ambicije da popenjemo zadani smjer. Svi su probali popeti smjer “ukapčanjem“ , ali rijetki su uspjeli...no ima vremena i prilika da se bude bolji. Napokon je došao red da se i  ja okušam u osvajanju smjera  za koji sam imao veliku želju da dovršim.

Došao sam do sidrišta imajući napraviti još jedan korak koji mi se činio nemogućim i u tim trenucima na pamet dođu riječi upućene stijeni  u riječima legendarnog Olivera:

                                              „ Što učinila si ti od života mog
                                             od života mog, od života mog
                                             zašto dala si mi ti samo praznu bol
                                             samo praznu bol, samo praznu bol“

Nakon što sam skupio hrabrost i odlučio kao što penjači kažu:  „vjerovati penjačicama“ napravio sam zadnji korak i ukopčao  se na sidrište. Izvaredan osječaj olakšanja i zadovoljstva koji ćete osjetiti u ovom prekrasnom sportu punom adrenalina. Za kraj se vraćamo u planinarski dom „Prpa“ gdje se družimo, pijemo kavu i na završetku pozdravljamo jedni s drugima radujući se slijedećem vikendu.

__________________________

2. vikend - Tomislav Ban

6. - 7. 10. 2018.

Eto ga na,, prvi nas vikend je ostao iza nas,u nama i oko nas,,pun ljubavi,emocija,snage,hrabrosti,volje i dobroga drusta,i kao sto su i same to dobro objasnile nasa Valentina i Anđela.I tako prode nama vikend ipo di smo imali predavanja i vjezbanje ukopcavanja u nasem malom mistu di su nas posjetila i dva dobra bica jedno malo divije zvano KIKI i drugo mirno ka bubica zvano ZORRO ,,,,

I tako dode nama drugi vikend di smo tribali ici na Velebit,ali nas VAKULA i njegovi suradnici su odlucili (MINIRATI i POTOPITI) druzenje na Oštarijama,,I tako je pala odluka da idemo u Spk Lapis u Split,di nas je posjetila nasa dobra teta iz Australije,koja se vere i pentra po onim plocama kao da je Spiderman.Tu smo vjezbali ukopcavanje i pentranje na prevjesima sa nasim vridnim i postenim  uciteljima i asistentimaaaa,,,,srica nasa pa su i oni clanovi familijeee,,I tako prode nas prvi dan u vikendu i nas sedam je odlucilo jos unaprid dacemo ostati spavati u domu na KOZJAKU – PUTALJ.

Bilo je tu svega i svacega,,bitno da smo mi uzeli mesa,,aaaaa to sta nismo imali ni teca,ni pinjura,ni noza nicegaaaaa,,na kraju smo od toga nicega stvorili „svacega“ hahahaha,,(kad se male ruke sloze,sve se moze kad se hoce,a to znaci da smo jaci,kad se skupimo u zbor,)....I tako smo mi tu imali dobru dobrodoslicu od gazde doma koji nas je doceka rasirenih ruku hahaha, pekli smo meso na najcin gradelama na svitu i nije bilo ijacih od njih,druzili se lipo,smijali na najace hahaha i kisa je te veceri pala za tocno 12 minuti hahahaham,,uglavnom nas je potirala navrime leci,,,,,svi smo zaspali ka top,,,,ujutro smo se probudili, docekao nas je predivan pogled sa doma, ali je kratko traja,,,sa mora je doletilo nesto neobicno u obliku lancuna nije se prst vidia prid sobom, aaaal dobro mi smo bili ispo terace pa nas je koja kap uspila i pogoditi,,al nije bila te srice da nas opere do temelja haahaha,,i tako smo mi puni snage,volje i svega ostaloga se oprostili od doma Putalj i krenu li ponovo prema Splitu po najvecem nevrimenu, u Splitu je bia potop zivi, al smo i to uspili preziviti,,,,tu smo bili ista klapa sa Kozjaka, nasa vridna Goga nas nije previse tlacila pa smo brzo zavrsili sa vjezbanjem. 

Nakon toga smo otisli svi na neko pice,i posto je bio jako lijep dan zaputili smo se na Marjan gdje je pogled bio perfekno kristalan sjaj,,miris prirode u zraku,,i mnostvo trkaca,biciklista,penjaca,romanticara i drugih.Nakon toga smo se svi ka zaputili doma,al eto ogladnili smo mi neki pa svratili do SOLINA na neke cevape,kumpire i patke koi nije bilo,al bice valjda drugi puta hahahaha,,i etot naaaaa sve u svemu nesto smo naucili i lipo se proveli,,Sljedcei vikend idemo na Velebit,ako Vakula opet ne odluci minirati i potopiti sve prid sobom,,,,sve u svemu sve pohvale nasim uciteljima,asistentima i druzini ciloj,,mislim familiji ,,,,etot ga đavle vec smo do kraja dosli hahahahaha,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

_____________________________________

1. vikend, nedjelja - Anđela Gracin

30. 9. 2018.

Klin se klinom, fažol stinom 😂

Eto nama i drugog izleta. Nakon kratkotrajnog spavanja, ipak ne fali energije. Sve pršti još od sinoćnje proslave sv. Mihovila u Alatima, koju smo između ostalog, začinili i s dobro začinjenim fažolom. 
Eto energije i veselog društva, koje je bez većih probavnih smetnji, spremno krenulo na put za Split. Nakon šta nas je predvodnik google maps uspješno doveo do kluba "Kocka", kao i svi uzbuđeni penjači jedva smo dočekali kavu, duvan i pekaru 😂.

Između ćakule, dima i malog makijata, začuje se glasno "ajmooo" naše Nur i trenutak nakon toga već smo razbacani po dvorani. S oduševljenjem gledamo te smjerove, razmišljajući, oćemo li ih ikad uspit popeti...Nikad se još nisam penjala na umjetnoj stijeni... izgleda teško, izgleda lako, izgleda...svakako...fascinantno.. jedva čekam probati! 
Nakon uputa naše instruktorice, oblačenja pojasa i provjere SVIH PET TOČAKA spremna sam se suočiti s tim čudom ljudske ruke. Osjećam se sigurno i unatoč punoj dvorani s prvim dodirom stijene ostajemo same, ona i ja. Glavom, nogama, rukama i zubima...malo po malo i došla sam do kraja. 
Dok čekam da Mario vikne "sidni", visina mi šapće "draga, smanjio sam djecu". Spuštam se doli dok ih gledam kako rastu, zajedno s mojom željom da pokušam osiguravati onog koji je slijedeći na redu. 
Jer ipak...penjanje u prirodi nije mi novost, ali penjanje po umjetnoj stijeni i osiguravanje, nešto su što sam danas pokušala po prvi put.
Nakon kratkih uputa Nurfide, koja mi je pokazala kako najbolje držati ruke, započeo je projekt "kako ne ubiti Maria". Iako mu nije bilo svejedno postati mojim pokusnim kunićem, ipak sam ga sigurno vratila na parket.
Unatoč velikoj želji da iskušam sve smjerove, morala sam se pozdraviti i požuriti na bus za Šibenik.
Iako mi je bilo teško otići i zamijeniti dvoranu s gladnim turistima (radna sezona još nije završena), veseli me pomisao na sve predstojeće izlete i avanture s ovim fantastičnim društvom...i onaj trenutak kad smo sami, stijena i ja.. 

1. vikend, subota - Valentina Štrkalj

29. 9. 2018.

Misli divljaju, emocije nadvladavaju…haaloo šta ja to radim!?

Prvo realno imam ogroman, divovski, orijaški,  gigantski, kako god ga nazvali,  strah od visine. Problematične previsoke piturske skale od nekih cca 180 cm su vrh svijeta iz moje perspektive.

Ali, ajd.. kažu da se sa strahovima treba suočiti! Vođena tom logikom di se nađem, ni manje-više nego u školi sportskog penjanja…

Večer prije nervoza, ali neka pozitiva...ja idem u avanturu života. Ja idem osvojiti „Himalaju“ ljudi, ja!!

Stigli smo, obukli se, poslušali sve korisne savjete tih divnih ljudi i trebalo je krenuti. Na uspon života, za neke kamenčić a za mene najviši vrh. Kao evidentno najlošija u grupi, em imam problem s kilažom, em s visinom (ne svojom) ali puna srca, puna želje, puna straha…

Nije mi cilj bio osvojiti smjer cilj mi je bio za neke mali a za mene preveliki, prva biljka na visini od nekih 5-6 metara (to su 3 dužine piturskih skala…OMG).

I PENJEM!

Uz ogromnu podršku, svih tih divnih ljudi koji su imali strpljenja za mene, koji su razumili moje strahove i bodrili me iz trenutka u trenutak. Bilo je straha, suza, mučnine, tijelo se treslo, ali je bilo Boga mi i volje (Iva hvala ti što si mi gore na stijeni dala podršku u meni najkritičnijem trenutku). Samo sam razmišljala o tome da ne odustajem i da vjerujem ... da vjerujem da ja to mogu, da vjerujem da me moji dragi Nurfida i Eugen dobro drže i da neće dozvoliti da se ništa loše dogodi, da vjerujem kao što je ostatak ekipe vjerovao da ja to mogu.

I uspila sam, uspila sam! Piturske su piece of cake! Možda je ovo bilo moje najudaljenije sidrište, možda nikad neću dalje od toga ali to sad nije bitno…

ŠPANAJ!

Idemo po prvi put doli! Ponos, srića, suze i veselje!   

p.s. Samo ljubav!


  08.11.2018, 06:19

  Eugen Ercegović; Matija Stegić; Lucija Brakus; Mario Jandrić; Rina Milošević; Iva Knežević; Karlo Lokas; omislav Ban; Anđela Gracin; Valentina Štrkalj

 

FOTOGALERIJA

Crna Gora 2017

  26 fotografija

 

FOTOGALERIJA

KG DP 33.480 m

  39 fotografija