+385 98 167 7859   •     sveti.mihovil.sibenik@gmail.com

Dnevnik 4. škole sportskog penjanja 2017


  11.10.2017, 09:07   •     Jurić Josipa, Bolanča Marijana, Matea Kitarović, Mario Gverić

 

,,Koncentrirajte energiju i marljivo radite. Odvažno se posvetite novim pokušajima. Nikada se ne pribojavajte hrabro zagovarati svoje stavove. Utvrdite smjerove kojima se želite kretati i čvrsto ih se pridržavajte. I to je sve". A.C.W.Harmsworth

 

 

2. vikend

Matea Kitarović, Mario Gverić

7.10.2017. ČIKOLA

Nakon obveznog shoppinga par litara vode i nezaobilaznih krafni te već tradicionalnog "kupljenja" asistentice Nurfide "kod pekare" uslijedio je susret s ostatkom polaznika škole ispred prostorija našeg kluba Sv. Mihovil. Najvrijedniji članovi ponijeli su za cijelu ekipe konope, cerade, spravice, dodatne penjačice, ako kome zatreba i ostale potrepštine. Pomalo promrzli od ranojutarnje šibenske bure, ali uzbuđeni zbog novih izazova koji su pred nama, krenuli smo put Čikole. Nakon 20-o minutne vožnje automobilom i još toliko vremena spuštanja niz kanjon Čikole stigli smo do našeg odredišta - penjališta Osoje. Onoj gradskoj buri tamo ni traga, vrijeme je bilo kao stvoreno za boravak u prirodi.

Nakon kratke rasprave da li bi dva konopa trebala biti u jednom sidrištu ( nije poželjno) asistenti su postavili smjerove. Potom je uslijedilo oblačenje pojaseva, te provjera s provlačenjem ruke, ako prolazi cijela šaka - stegni još.  Instruktori su nas taj dan podijelili u tri skupine. Zadatak nam je bio vježbanje ukapčanja i iskapčanja. Kolegica i ja dobile smo zadatak penjanja uz pomoć čvora polulađarac. Nakon što nam je strpljivi asistent Tome nekoliko puta pokazao kako se veže taj čvor i same smo savladale tehniku te smo nakon međusobne provjere ostalih bitnih elemenata za sigurnost, osmice, čvora na konopu, spravice i pojasa bile spremne za penjanje. Kolegica se glatko popela dok sam je ja osiguravala. Potom je uslijedio red i na mene. S obzirom da sam se pri prošlom penjanju prvi put susrela s prirodnom stijenom i nisam se uspjela popeti do sidriša, bila sam u strahu da možda ne uspijem i ovaj put, iako sam sa znala da sam i više nego sigurna što se tiče opreme.

Moram priznati da su mi se i noge malo tresle ali plan je bio jasan, nema spuštanja dok ne dotaknem sidrište. I eto malim koracima prema gore, uz glasnu potporu od dole, uspjela sam doći do cilja. Osjećaj je bio izuzetan. Odmah potom, popela sam još jedan cijeli smjer i to ovaj put za nijansu teži, smjer 5 A. Umorni ali sretni zbog ispunjenih ciljeva krenuli smo na zasluženi subotnji ručak. :)

8.10.2017. PENJANJE U KANALU

S obzirom da su se poklopili vikendi Penjačke škole i male planinarske škole, u subotu nas par je svratilo do Alata da vidimo kako ide djeci i njihovim asistentima i voditeljima. Nakon druženja kasno u noć, neki su ostali prespavati, kako bi bili na usluzi malim planinarima 😊 , a neki su se zaputili kućama. Ispred bazena se nalazimo u malom i skromnom broju, svih nas pet, i nakon dužeg čekanja, uputili smo se u kanal.

Znam da sam jedan od rijetkih, ali to mi je bija tek prvi posjet šetnici u kanalu i penjalištu i na prvi pogled sam bio oduševljen. Ako se kanal usporedi sa Čikolom, nije ni čudo da su penjači na lošem glasu što se tiče šetanja. Pristup je bio kao u dnevnom boravku. U kanalu nam se pridružio ostatak ekipe i dosli smo do brojke od 7 školaraca i 3 asistetna.

Denis nam je za uvod malo pričao o vrstama penjanja s obzirom na informacije koje imamo o smjeru, odkud krećemo itd. Za više detalja, upišite penjače 😊

Nakon tog Tome i Bilić opremaju prva dva smjera, i mi ostali se kao na traci izmjenjujemo, jedni penju i simuliraju opremanje smjera a drugi osiguravaju. Došla je ura i nakon marende, nastavljamo dalje sa preostala dva smjera, koji su bili ponešto teži i nismo ih svi uspili popeti. Dovoljno da se vratimo neki drugi put i probijemo tu granicu. Osim tehnika penjanja, učili smo i penjački jezik pa smo naučili razne izraze kao „daj mi ga“, „stavi mi ga“, „digni nogu malo gorije“...Sve u svemu, jedva čekamo sljedeci vikend i već planiramo spavanje u Splitu.

P.S. triba li iti govoriti da smo završili opet u Alatima na fažolu. I pivi. I mesu. I pivi. I Cornyu.

1. vikend 

Jurić Josipa, Bolanča Marijana

Eto, počela je i ta dugo očekivana škola sportskog penjanja. Kako smo se zainteresirale za taj, za našu sredinu, pomalo neobičan i rijetko viđen sport?

Sve je počelo davno kad smo tražile nekakvu aktivnost kojom bi se bavile, a da ne uključuje obavezno dolaženje u točno određenim terminima, u zagušljivim prostorijama punih znojnih, testosteronom nabijenih muškaraca ili žena koje su došle okinuti sliku za ''Face'' ili ''Instać''. I tako se pojavila ideja - PLANINARENJE! Razgledavanje prirode, svježi zrak...totalni zen! Odmah se krenulo u nabavu opreme (nemojte to raditi bez konzultacija sa iskusnima), učlanjenjem u HPK Sv.Mihovil i ubrzo je startala planinarska škola. Već na prvom izletu predsjednik i vodič Mate nam je izbio sav taj svježi zrak iz pluća (niti smo ga uspjele uhvatiti), a razgledavanje prirode nije nam ni palo na pamet. ''Što te ne ubije, to te ojača'', pa smo jače no ikad završile školu.

Kako smo po struci više med. sestre, eto nove ideje - priključivanje HGSS-u. Brzo su nas spustili na zemlju i objasnili koko moramo još puno papati da bi postali punopravni članovi (meni nije problem ništa popapati, al ono šta su nam oni servirali je previše). Završi jednu školu, drugu školu, petu školu....pa ćeš biti pripravnik, pa ćemo viditi jesi li ti za to, pa ovo, pa ono....Naravno, mi nadobudne kakve jesmo, upisale prvu sljedeću organiziranu školu - penjačku.

Danima se očekivala objava PAO-a o upisima za novu školu. Čim je izašla objava išla sam uplatiti školarinu za nas dvije. Nije mi bilo jasno zašto mi odmah nisu javili da sam primljena pa sam uredno zvala Nurfidu da to provjerim. Rekla mi je da se smirim i budući da je objava izašla tek prije 3,5 sekunde da sam primljena.

Prvo predavanje je održano 27.09.,a predavali su instruktor Denis u suradnji sa Nurfidom. Objasnili su nam što je to sportsko penjanje, koju opremu koristimo prilikom penjanja i što možemo očekivati tokom školovanja te nakon završetka škole. U svemu je naglasak na sigurnosti. Trebamo biti pozitivni, odlučni i spremni na nove izazove. Već sljedeći vikend smo  imali praktični dio nastave. Prvi dan smo išli u Vodice, kod Tome, penjati se na umjetnu stijenu. Prije penjanja, Denis nam je održao predavanje o penjačkoj opremi, sigurnosti, osiguravanju, tehnikama penjanja. Umjetna stijena se pokazala većim izazovom nego što je izgledalo. Zadani smjerovi (iako smo se hvatali za bilo koju boju), različite veličine hvatišta, glatka stijena i na jednoj strani prevjes bili su pravi ispit odlučnosti i snage.

Drugi dan smo proveli u kanjonu Čikole. Sa nama su još na penjalištu bili i školarci splitske alpinističke škole. Brzo smo se dogovorili tko gdje penje i start! Iskusni penjači su prvi penjali i postavili smjer, tek onda je došao red na nas. Prvo je jedna penjala, a druga osiguravala, pa smo se zamijenile. Najvažnije je ispravno obući opremu (provjeriti uže za penjanje), osigurati se užetom, provjeriti onoga tko nas osigurava (pojas, karabiner, pločicu ili krušku...i naravno obrnuto, onaj tko osigurava provjerava onoga tko penje (pojas, upletenu osmicu). Kažu da određena doza straha postoji i kod najiskusnijih penjača pa se ja nisam pretjerano brinula za svoj. Kad nekom kažete da se bavite penjanjem po stijenama, ljudi obično kažu: ''Ja to ne bi mogla, užasavam se visina!''. Pa kod penjanja ne osjećam toliki strah od visina, uostalom samom tehnikom penjanja zaokupiram misli pa ne stignem razmišljati o visini na kojoj se nalazim. U početku postoji strah npr. strah da će ispasti iz pojasa, pa su me uvjerili da je to nemoguće, naravno ako ga obučem  kako treba i ako se pravilno osiguram. Zatim tu je strah da ako padnem da me onaj koji osigurava neće moći zaustaviti, a i ta teorija je uspješno pobijena. Toga dana smo penjali 3-4 smjera i osiguravali jedni druge više puta. Svakim novim penjanjem bilo je sve lakše i lakše. Istina je da se kod nekih ljudi javlja strah kao odgovor na nepoznato, ali jednostavno treba nešto probati kako bi uvidjeli da nepoznato nije nužno i strašno. Ponos i zadovoljstvo koje se osjeti kad se napravi nešto što se u našim glavama smatralo nemogućim (ili teško ostvarivim) je neopisiv. Treba polako u glavi posložiti misli i shvatiti: ''Ovo i nije bilo tako strašno''. Počnete razmišljati o penjanju na drugačiji način. Sad to više nije neka škola koju moram završiti, već osobni put. Put koji treba graditi, biti svjestan svojih mogućnosti i pogrešaka. Za sportsko penjanje treba biti strpljiv, pametan, logičan i pomalo lud. Ovog zadnjeg imam jer mi je mater odma rekla: ''Ti si luda, di ćeš se ti penjat!''

 

 
0
KOMENTARI:


 


HPK Sv. Mihovil, Šibenik   •   Bana Josipa Jelačića 28, 22000 Šibenik   •   OIB: 91280208813   •   IBAN: HR9824110061100026823   •   TEL: +385 98 167 7859   •   E-mail: sveti.mihovil.sibenik@gmail.com

Izrada i dizajn: MEDIAN kreativna rješenja