+385 98 167 7859   •     sveti.mihovil.sibenik@gmail.com

Dnevnik 4. škole sportskog penjanja 2017


  24.10.2017, 09:07   •     Ivan Bilić, Veronika Klarić, Marko Pulić, Ivan Lovrić, Jurić Josipa, Bolanča Marijana, Matea Kitarović, Mario Gverić

 

,,Koncentrirajte energiju i marljivo radite. Odvažno se posvetite novim pokušajima. Nikada se ne pribojavajte hrabro zagovarati svoje stavove. Utvrdite smjerove kojima se želite kretati i čvrsto ih se pridržavajte. I to je sve". A.C.W.Harmsworth

 

 

4. vikend

Veronika Klarić, Ivan Bilić

21.10.2017. Omiš

Huhu novi uzbudljivi penjački vikend je prid nama. Još dva dana sriće,  smiha,  ljubavi,  druženja,  penjanja i padanja. Nakon predivnog prošlog vikenda na Mosoru puni dobre vibre krećemo za Omiš na naše slijedeće penjalište,  iza tunela,  u ladu,  di je malo ledenije.I tako, došli, sili,  zapalili,  raspremili se, pripremili i prigledali opremu-dobro sve,  ajmo krići.  Naš dobri Dena nas u stopu prati, strpljivo i lipo polako objašnjava di, šta, kako, ko, di penjemo, ko će postavljat smjerove ko osiguravat,  ko čekat red  Žemske su se ka i inače držale skupa pa smo počele sa postavljanjem prvog smjera. Naravno, na kraju ga je ipak naš dragi Lovrić postavija pa smo mi pomalo po redu penjuckale. Smjerovi su bili baš baš cool, Vukojarac, Prvi, Babilon i još neki ne sićan se, u početku malo teži zbog pločastog dijela al na vrhu banja, ko po ravnome smo šetali  Babilon je možda bija najtezi al smo ga uspili izniti do kraja, kad smo dobri i uzorni učenici  Dan je prolazija lipo lagano uz puno smiha sa naše tri rogozničke srećice, uvik veseli i dragi momčići, sve su nam  Čak smo imali i malu nezgodu koja je završila uganućem gležnja; išla teta Veronika postaviti smjer, srce Lovrić je osigurava i pomno pratija svaki pokret  i taman ona našla lipi hvat da će se ukopčat kad ono nogica skliznila i u roku sekunde se izvrnila da pojma nema kako, samo se okrenila priko prvog kompleta. Zabolilo je junački, pa se teta malo odmorila, prigrizla bol i vratila se postavit smjer do kraja i uspilaaa  Bol se stišala pa se penjalo još smjerova al kad se kući došlo onda se platilo,  nateko gležanj,  boli,  nemeš odat.  Nema veze,  ima kupusa izvući će svu bol.  Nažalost mirovanje do slijedećeg vikenda,  odnosno ispita.  A pa štaš.  Barem danas mnogo lip i vesel dan, bravo mi, sve cemo naučiti . 

22.10.2017. Malačka

Drugi dan četvrtog vikenda, četvrte penjačke škole HPK sv. Mihovil započinje buđenjen u bazi Malačka(planinarski dom). Trenutno stanje u bazi je: tri terora iz penjačke škole, ili kako ih neki još nazivaju rogožnjani. Nakon šta smo se probudili i pogledali isprid sebe meni u glavu dolaze stihovi jedne poznate pisme...magla svuda, magla oko nas... mada to nije bila magla nego rosa, ali nema veze. I tako lagano uz te stihove počinjemo spremati naše holograme(šatore), u kojima nekad putujemo u najzabačenije kutke našeg apsoluta(svemira).

Nakon spremanja tih čuda, bacamo se na spremanje naše prve ne sušene hrane, koja je u biti sušena, ali šta to ima veze. I dok mi lagano u sidećem položaju uživamo u toj spizi koja je potrebna za funkcioniranje naše makinje, u bazu dolazi kapetan(instruktor) Dena. Dok mi ćakulamo s Denom, počinju dolaziti naše kolege, na čelu sa našon  pročelnicom i voditeljicom ove škole Sađidom(Vranom Nurfidom). Pošto smo se svi okupili laganim korakom krećemo prema trening bazi(penjalištu) u kojoj nas željno iščekuju naši današnji domaćini: Kaštel Stari, Kaštel Novi, Stakleno oko, nekakvi Talijan i debeli Englez. Kad smo došli u trening bazu, kapetan Dena nan daje zadatke. I tako podiljeni, ka na vjeronauku mi mužjaci dobivamo zadatak da postavljamo smjerove Kaštel Stari i Kaštel Novi, dok ženke postavljaju Trešnjicu pod oštrim okom i istim takvim jezikom naše  pročelnice Sađide, koja stoji na vrhu Trešnjice kao vrana čekajući svoj plijen, nadgledajući privezivanje alke. Nakon šta smo odradili svoje zadatke zamjenjujemo se sa ženkama i vrlo brzo odrađujemo i taj zadatak.

U međuvremenu su nam pristigli i asistent Tomica sa svojon dragom i još jednon drugaricom kojoj nisan uspija zapamtiti ime. Ali se vrlo dobro sićan kako izgleda. Pošto smo odradili sve zadatke, neki željno iščekuju da Tomica postavi debelog Engleza koji mi već lagano počinje dizati živce. Kad je Tomica postavija tog glupana prvi koji je iša u njegovo osvajanje bija je Zemunac koji je to dosta dobro obavija. Samim time u meni je probudija još veću želju da se ton debelon Englezu popnen na drob i sa poštovanjen mu pljunen u čelo, šta san na kraju i uspija bez većih problema. Zatim počinjemo kupiti opremu i spremamo se uputiti prema sljedećoj bazi(PD Česmina) koja je udaljena par stotina metara.

Sa velikom željom da tamo imaju jednu tekućinu koja u sebi sadrži supstancu koja ima relaksirajući učinak na naša jetikava i već ispaćena tila. Pri dolasku u tu bazu nas dočekuju srdačni domaćini koji Bogu fala imaju onu tekućinu o kojoj smo pričali. Nakon što smo u sebe ulili veću količinu te iste tekućine sa laganim smješkom na licu selimo u drugu bazu koja je u Trogiru. I tako sidamo u svoja supersonična prometala koja mogu razviti zavidnu brzinu za jedno jednocentrično stvorenje kao što je crv. U tu bazu koju još zovemo fast food se upućujemo jer tamo se priprema ta nekakva brza spiza koju mislimo nabacati u naše štumike, koji su već počeli proizvoditi nekakve čudne zvukove. U sebe smo nabacali te čudne spize i odlučujemo se uputiti prema slijedećim bazama koje još nazivamo kuće ili dom. I tako ja, Zemunac i Mariofil sidamo u već spomenuta prometala i upućujemo se prema njima. Nakon šta smo na prvon odredištu iskrcali Mariofila ja i Zemunac jednoglasno odlučujemo da idemo na jedno misto koje ima one Bogom dane tekućine.

I dok ja i Zemunac lagano uživamo u ispijanju te tekućine u svojoj torbici(pederuši) osjetim nekakvu vibraciju koju proizvodi nekakav čudan uređaj s pomoću kojega možemo vršiti komunikaciju na daljinu sa drugim tricentričnim bićima. Javljajući se na taj uređaj uspostavljan kontakt sa našon dragon kolegicon Jospon(kako bi je nazvala naša gutačca slova). I tako mi Jospa govori da je njeno supersonično prometalo ostalo u kvaru. Pošto moramo pomoći kolegama u nevolji ja i Zemunac se upućujemo prema njima i nalazimo ih na nekakvoj stanici na kojoj staju velika supersonična prometala. Pošto smo pokupili naše kolege, krećemo prema njihovim bazama. Redom ostavljamo prvo Markišu i Sađidu, a potom vozimo već naoko ispačenu Jospu koja svoj krevet vjerojatno vidi kao neku utičnicu ili punjač na koji se jedva čeka priključiti.

Ostaviši Jospu ja i Zemunac imamo još jedan zadatak, a to je da do našeg krajnjeg odredišta RG izbjegnemo sva čudna bića koja nose nekakve plave uniforme, a šta je najbitnije imaju nekakve sofisticirane uređaje kojima mire onu Bogom danu supstancu. I ako imate viška te supstance u sebi, oni vam pišu nekakve kazne. Pošto ja i Zemunac znamo di bi se oni mogli nalaziti, vješto iz zaobilazimo i dolazimo na svoje odredište.

I to bi van bija jedan dan čudnovatih tricentričnih stvorenja koja pohađaju četvrtu penjačku školu HPK sv. Mihovil. Ko Vam kazo ta reč.

3. vikend

Marko Pulić, Ivan Lovrić

14.10.2017. OMIŠ

Treći vikend penjačke škole meni počinje u 06:30h. Bacam stvari u torbu, kupin Hebrejca i Gverića te idemo u spizu. Nakon kupovine u kontaktu sa ostatkon školaraca odlučujemo da ćemo ih mi pričekati u Rogoznici da se ne bi posli tražili/gubili. Ne dugo nakon krečemo za Split u koloni od 3 auta. Polako ali sigurno put nas vodi u Omiš koji oduzima dah. Pozicija vrhunska, s kopnene strane okružen stijenama i liticama, a s morske bonaca do Brača.

Čim smo došli s instruktorom Denom ponavljamo prijašnje gradivo. Gogo nas još upozorava da dok penjemo obraćamo pažnju na konop kako nam stoji, da ne bi ako kliznemo padali sa glavon prema podu. Sunce prži za poluditi, ka da ga vidili nismo od lani. Nakon konzultacije instruktora sa asistentima dobivamo zadatke da znamo sta nas sve čeka. Svi ćemo postavljati tri različita smjera i nakon toga imamo jedan teži, postavljen smjer kojeg penjemo top rope. To je Dena makarane zamolija da ostave prije nego su otišli. Penjalište se lagano puni, uz nas ima još desetak furešti(njemci, englezi i Nurfidin talijan). Instruktor i asistenti nan uporno daju savjete kako da bolje i sigurnije penjemo/osiguravamo. Kako se temperatura diže, tako zrak počinje ispunjavati miris dropa od kojeg su gospoda kraj nas pravila rakiju.U prolazu me ljudi sa smiješkom nude da proban bičerin, što pristojno odbijam jer se ja i rakija ne ljubimo baš.

Oko 3 sata pada odluka da prekidamo s penjanjem jer nas sutra čeka Marjan, pa da budemo koliko toliko odmorni. Svi skupa nakon skupljanja opreme idemo na zasluženu pivu di se međusobno zajebavamo i čakulamo. Dok sidimo na piću zovemo piture i vodiče na Dinari da vidimo kako njima ide(Pavić se rastopija kad mi je čuja glas). Nakon toga jedan dio ljudi ide za Šibenik, a mi ostali put Mosora di smo odlučili prenočiti. U auto smo primili gutač´cu slova s kojon je zajebancija garantirana. Na Mosoru su nas več čekale Antonia i Tina te je bilo još desetak ljudi. Najiskusniji su išli postaviti šatore dok smo mi povadili spizu i piće iz torbi. Svi smo sili za isti stol i zabava je počela. Malo poij, malo popij, pa se nasmij.

Na kominu se u to doba sprema gulaš kojeg većina nije okusila jer nas je već bija umor počea stizati pa smo ranije išli leći. Sve u svemu, lipo iskustvo i ludilo ekipa!

15.10.2017. MARJAN, SPLIT

U rano nedjeljno jutro, nakon buđenja i kave, za sobom ostavljamo psa Arisa i dva tovara te se iz planinarskog doma zapućujemo sa suncem okupanog Mosora put Splita i penjališta na Marjanu. Na putu prema autima susrećemo mnoštvo planinara i rekreativaca s kojima u dobrom raspoloženju razmjenjujemo riječ, dvije. Po dolasku na Marjan susrećemo drugi dio naše ekipe iz Šibenika  koja je već lagano nervozna, opravdano, budući da smo pošteno zakasnili. Podijeljeni na tri ekipe pripremamo se za postavljanje tri penjačka smjera. Uz budno oko našeg penjačkog instruktora Goge, vježbamo postavljati smjerove a on nas kad smo slobodni,  naizmjenice u grupama po troje ili četvero okuplja i pokazuje kako se osigurati na sidrištu kad se na njemu umjesto matičara nalazi alka.

Penjući se tako na vrilom popodnevnom suncu te listopadne nedjelje sve više shvaćam  potrebu za korištenjem čuvenog magnezija kojeg prije nisam smatrao neophodnim , a svakim korakom budi se sve lipši pogled na otok Čiovo i ostatak splitskog arhipelaga kao nagrada uspjeh.

Nakon što smo svi ispenjali sve smjerove, već pomalo iscrpljeni skupljamo opremu i puni dojmova krećemo put Šibenika.

2. vikend

Matea Kitarović, Mario Gverić

7.10.2017. ČIKOLA

Nakon obveznog shoppinga par litara vode i nezaobilaznih krafni te već tradicionalnog "kupljenja" asistentice Nurfide "kod pekare" uslijedio je susret s ostatkom polaznika škole ispred prostorija našeg kluba Sv. Mihovil. Najvrijedniji članovi ponijeli su za cijelu ekipe konope, cerade, spravice, dodatne penjačice, ako kome zatreba i ostale potrepštine. Pomalo promrzli od ranojutarnje šibenske bure, ali uzbuđeni zbog novih izazova koji su pred nama, krenuli smo put Čikole. Nakon 20-o minutne vožnje automobilom i još toliko vremena spuštanja niz kanjon Čikole stigli smo do našeg odredišta - penjališta Osoje. Onoj gradskoj buri tamo ni traga, vrijeme je bilo kao stvoreno za boravak u prirodi.

Nakon kratke rasprave da li bi dva konopa trebala biti u jednom sidrištu ( nije poželjno) asistenti su postavili smjerove. Potom je uslijedilo oblačenje pojaseva, te provjera s provlačenjem ruke, ako prolazi cijela šaka - stegni još.  Instruktori su nas taj dan podijelili u tri skupine. Zadatak nam je bio vježbanje ukapčanja i iskapčanja. Kolegica i ja dobile smo zadatak penjanja uz pomoć čvora polulađarac. Nakon što nam je strpljivi asistent Tome nekoliko puta pokazao kako se veže taj čvor i same smo savladale tehniku te smo nakon međusobne provjere ostalih bitnih elemenata za sigurnost, osmice, čvora na konopu, spravice i pojasa bile spremne za penjanje. Kolegica se glatko popela dok sam je ja osiguravala. Potom je uslijedio red i na mene. S obzirom da sam se pri prošlom penjanju prvi put susrela s prirodnom stijenom i nisam se uspjela popeti do sidriša, bila sam u strahu da možda ne uspijem i ovaj put, iako sam sa znala da sam i više nego sigurna što se tiče opreme.

Moram priznati da su mi se i noge malo tresle ali plan je bio jasan, nema spuštanja dok ne dotaknem sidrište. I eto malim koracima prema gore, uz glasnu potporu od dole, uspjela sam doći do cilja. Osjećaj je bio izuzetan. Odmah potom, popela sam još jedan cijeli smjer i to ovaj put za nijansu teži, smjer 5 A. Umorni ali sretni zbog ispunjenih ciljeva krenuli smo na zasluženi subotnji ručak. :)

8.10.2017. PENJANJE U KANALU

S obzirom da su se poklopili vikendi Penjačke škole i male planinarske škole, u subotu nas par je svratilo do Alata da vidimo kako ide djeci i njihovim asistentima i voditeljima. Nakon druženja kasno u noć, neki su ostali prespavati, kako bi bili na usluzi malim planinarima 😊 , a neki su se zaputili kućama. Ispred bazena se nalazimo u malom i skromnom broju, svih nas pet, i nakon dužeg čekanja, uputili smo se u kanal.

Znam da sam jedan od rijetkih, ali to mi je bija tek prvi posjet šetnici u kanalu i penjalištu i na prvi pogled sam bio oduševljen. Ako se kanal usporedi sa Čikolom, nije ni čudo da su penjači na lošem glasu što se tiče šetanja. Pristup je bio kao u dnevnom boravku. U kanalu nam se pridružio ostatak ekipe i dosli smo do brojke od 7 školaraca i 3 asistetna.

Denis nam je za uvod malo pričao o vrstama penjanja s obzirom na informacije koje imamo o smjeru, odkud krećemo itd. Za više detalja, upišite penjače 😊

Nakon tog Tome i Bilić opremaju prva dva smjera, i mi ostali se kao na traci izmjenjujemo, jedni penju i simuliraju opremanje smjera a drugi osiguravaju. Došla je ura i nakon marende, nastavljamo dalje sa preostala dva smjera, koji su bili ponešto teži i nismo ih svi uspili popeti. Dovoljno da se vratimo neki drugi put i probijemo tu granicu. Osim tehnika penjanja, učili smo i penjački jezik pa smo naučili razne izraze kao „daj mi ga“, „stavi mi ga“, „digni nogu malo gorije“...Sve u svemu, jedva čekamo sljedeci vikend i već planiramo spavanje u Splitu.

P.S. triba li iti govoriti da smo završili opet u Alatima na fažolu. I pivi. I mesu. I pivi. I Cornyu.

1. vikend 

Jurić Josipa, Bolanča Marijana

Eto, počela je i ta dugo očekivana škola sportskog penjanja. Kako smo se zainteresirale za taj, za našu sredinu, pomalo neobičan i rijetko viđen sport?

Sve je počelo davno kad smo tražile nekakvu aktivnost kojom bi se bavile, a da ne uključuje obavezno dolaženje u točno određenim terminima, u zagušljivim prostorijama punih znojnih, testosteronom nabijenih muškaraca ili žena koje su došle okinuti sliku za ''Face'' ili ''Instać''. I tako se pojavila ideja - PLANINARENJE! Razgledavanje prirode, svježi zrak...totalni zen! Odmah se krenulo u nabavu opreme (nemojte to raditi bez konzultacija sa iskusnima), učlanjenjem u HPK Sv.Mihovil i ubrzo je startala planinarska škola. Već na prvom izletu predsjednik i vodič Mate nam je izbio sav taj svježi zrak iz pluća (niti smo ga uspjele uhvatiti), a razgledavanje prirode nije nam ni palo na pamet. ''Što te ne ubije, to te ojača'', pa smo jače no ikad završile školu.

Kako smo po struci više med. sestre, eto nove ideje - priključivanje HGSS-u. Brzo su nas spustili na zemlju i objasnili koko moramo još puno papati da bi postali punopravni članovi (meni nije problem ništa popapati, al ono šta su nam oni servirali je previše). Završi jednu školu, drugu školu, petu školu....pa ćeš biti pripravnik, pa ćemo viditi jesi li ti za to, pa ovo, pa ono....Naravno, mi nadobudne kakve jesmo, upisale prvu sljedeću organiziranu školu - penjačku.

Danima se očekivala objava PAO-a o upisima za novu školu. Čim je izašla objava išla sam uplatiti školarinu za nas dvije. Nije mi bilo jasno zašto mi odmah nisu javili da sam primljena pa sam uredno zvala Nurfidu da to provjerim. Rekla mi je da se smirim i budući da je objava izašla tek prije 3,5 sekunde da sam primljena.

Prvo predavanje je održano 27.09.,a predavali su instruktor Denis u suradnji sa Nurfidom. Objasnili su nam što je to sportsko penjanje, koju opremu koristimo prilikom penjanja i što možemo očekivati tokom školovanja te nakon završetka škole. U svemu je naglasak na sigurnosti. Trebamo biti pozitivni, odlučni i spremni na nove izazove. Već sljedeći vikend smo  imali praktični dio nastave. Prvi dan smo išli u Vodice, kod Tome, penjati se na umjetnu stijenu. Prije penjanja, Denis nam je održao predavanje o penjačkoj opremi, sigurnosti, osiguravanju, tehnikama penjanja. Umjetna stijena se pokazala većim izazovom nego što je izgledalo. Zadani smjerovi (iako smo se hvatali za bilo koju boju), različite veličine hvatišta, glatka stijena i na jednoj strani prevjes bili su pravi ispit odlučnosti i snage.

Drugi dan smo proveli u kanjonu Čikole. Sa nama su još na penjalištu bili i školarci splitske alpinističke škole. Brzo smo se dogovorili tko gdje penje i start! Iskusni penjači su prvi penjali i postavili smjer, tek onda je došao red na nas. Prvo je jedna penjala, a druga osiguravala, pa smo se zamijenile. Najvažnije je ispravno obući opremu (provjeriti uže za penjanje), osigurati se užetom, provjeriti onoga tko nas osigurava (pojas, karabiner, pločicu ili krušku...i naravno obrnuto, onaj tko osigurava provjerava onoga tko penje (pojas, upletenu osmicu). Kažu da određena doza straha postoji i kod najiskusnijih penjača pa se ja nisam pretjerano brinula za svoj. Kad nekom kažete da se bavite penjanjem po stijenama, ljudi obično kažu: ''Ja to ne bi mogla, užasavam se visina!''. Pa kod penjanja ne osjećam toliki strah od visina, uostalom samom tehnikom penjanja zaokupiram misli pa ne stignem razmišljati o visini na kojoj se nalazim. U početku postoji strah npr. strah da će ispasti iz pojasa, pa su me uvjerili da je to nemoguće, naravno ako ga obučem  kako treba i ako se pravilno osiguram. Zatim tu je strah da ako padnem da me onaj koji osigurava neće moći zaustaviti, a i ta teorija je uspješno pobijena. Toga dana smo penjali 3-4 smjera i osiguravali jedni druge više puta. Svakim novim penjanjem bilo je sve lakše i lakše. Istina je da se kod nekih ljudi javlja strah kao odgovor na nepoznato, ali jednostavno treba nešto probati kako bi uvidjeli da nepoznato nije nužno i strašno. Ponos i zadovoljstvo koje se osjeti kad se napravi nešto što se u našim glavama smatralo nemogućim (ili teško ostvarivim) je neopisiv. Treba polako u glavi posložiti misli i shvatiti: ''Ovo i nije bilo tako strašno''. Počnete razmišljati o penjanju na drugačiji način. Sad to više nije neka škola koju moram završiti, već osobni put. Put koji treba graditi, biti svjestan svojih mogućnosti i pogrešaka. Za sportsko penjanje treba biti strpljiv, pametan, logičan i pomalo lud. Ovog zadnjeg imam jer mi je mater odma rekla: ''Ti si luda, di ćeš se ti penjat!''

 

 
0
KOMENTARI:


 


HPK Sv. Mihovil, Šibenik   •   Bana Josipa Jelačića 28, 22000 Šibenik   •   OIB: 91280208813   •   IBAN: HR9824110061100026823   •   TEL: +385 98 167 7859   •   E-mail: sveti.mihovil.sibenik@gmail.com

Izrada i dizajn: MEDIAN kreativna rješenja