Svaka planina ima svoje čari, no ono manje dostupno uvijek je izazov. Gorski Kotar je više od toga, teže planirati a želja mnogih mihovilaca. Uz neka odustajanja, nas devet: predsj.Mate, Desa, Tatjana, Tina, Josip A., Branka, Labor, Maca, Kojo za volanom kombija kao sigurna karika da ćemo stići kuda idemo, krećemo autocestom u jutro 06. 10. 2012.g.
U Brinju skrećemo prema Drežnici u smjeru Jasenak, a zatim prema Mrkoplju, makadamskom cestom kroz gustu šumu. Cesta "Begova staza" nas vodi do tzv. 13.-og kilometra na Mlečikovom lugu, gdje na markiranoj Okretaljki ostavljamo kombi i krećemo markacijom Vihoraški put. Inače put u velikom krugu obilazi glavne planinarske vrhove.
Naš plan za Veliku Kapelu je treća dionica planinarenja Bijelim i Samarskim stijenama (strogi rezervat), Bjelolasica i posjet Matić-poljane, sa smještajem u pl.kući " Jančarica" na istoimenom prijevoju. Šumski put prelazi u pl. stazu čime počinje naša avantura bajkovitim krajolikom. Jesenja boja bukve i javora isprepliće se sa mirisom zelene jele, smreke, bora i smrče. Staza vijuga, nestaje da bi iznikla iza stijene.
U blizini Ratkovog skl. skrećemo lijevo prema Natašinom dolu. U labirintu stijena " Ljuska" koje strše iznad šumskog pokrivača, veremo se lakšom stranom, sajlama i stubama na drugu stranu. Zaplićemo o duboke ponikve, prolazimo galerijom krških oblika, zelenim kotlovima "Zelene doline". Kod "Boce" zastajemo na tren da nam Tatjana prenese dojam visina druge strane.
Zeleno prelazi u bijelo, figure isklesane rukom prirode i kameni prsti pokazuju vrh Bijelih stijena. Očarani divljom romantikom sajlama se uspinjemo bijelim grebenom kamenog tornja na vrh 1335m. Ne možemo ne biti zahvalni na dostupnim ljepotama lugaru Jakobu Miheljčiću.
20 min silaska do pl. kuće i pl. skloništa oca i sina Hirtz, veoma ugodnih objekata okruženih visokom šumom i u kući s ljubaznim domaćinima pravimo kratki odmor, zatim nastavljamo Vihoraškim putem (smand 11a :26). Na parkiralištu krećemo lijevo šumskom cestom ili pl. putem do cisterne na Begovoj cesti. Da bi pješačili do križanja PGŽ, gdje smo sačekali da Kojo ode po kombi, zahvalni što se žrtvovao za nas.
Begovom stazom nastavljamo vožnju do Matić-poljane, gdje zastajemo pogledati spomenik palim borcima '44.g. S rešpektom nove generacije gledamo pravilan niz 26 vapnenačkih stijena kao simbol kolone partizana smrznutih na ovoj poljani. U Mrkoplju uzimamo ključ i u pravcu Vrbovske poljane, kolskim putem stižemo u pl. kuću "Jančaricu", gdje nas dočekuju još dva planinara, Ana R. i Mislav.
07.10. Tamni oblaci nas ne sprečavaju da uplovimo u avanturu Samarskih stijena. Ostavljamo kombi na putu i sa Begove staze skrećemo pored Tomine kolibe u smjeru Samarskih stijena. Praćeni kapima kiše, penjemo se strmom stazom kroz visoku šumu. Unatoč sve jačoj kiši uspinjemo se kamenitim glavicama koje izviruju iz šume. Skliske površine stijena zahtijevaju oprez, no svi smo brzo na vrhu, 1302m. Kiša prelazi u pljusak, pa Mate, Desa i ja silazimo do Ratkovog skl. a zatim markacijom " za cestu" (smand 11a: MPP 2) do 13.-og kilometra na Mlečikovom lugu, pa dalje pješke do kombija i doma. Naša druga, hrabra skupina želi osvojiti sjevernu i južnu skupinu Samarskih stijena. Obilaze sjevernu skupinu: Stepenice, Piramidu, Kocku, Dolinu suza, Veliki kanjon i tu mijenjaju plan. Jaka kiša, slaba vidljivost i skliske stijene mogu biti kobne za planinare. Na Dolini suza Ana R. se posklizla i zadobila lakše povrede. Mogućnost da se ponovi isto treba izbjeći, i posjet južnoj skupini odloženo je za neki drugi put. Kratki odmor uz okrepu u Ratkovom skloništu i hrabra skupina mihovilaca kreće praćena kišom do 13.-og kilometra gdje ih čeka Mate s kombijem. A dolaskom u kuću uz toplu peć, miris čaja sve ostaje dobra avantura.
08.10. Jutro ostavlja kišovitu noć, kitnjasti rep lisice u mraku i budi se s vjetrom i ledenim zrakom. Brzo umivanje na bunaru dok vjetar ledi lice, čaj za okrepu i krećemo Vrbovskom poljanom do markacije za vrh Bjelolasice. Penjući se strmom stazom padinama pokrivenim šumom, ne možemo ne primijetiti razliku krajolika od onog predhodnih dana. Ubrzo stižemo do zanimljivog pl.skl. "Jakob Mihelčić" gdje nastavljamo travnatim hrptom i stižemo na najvišu točku Gorskog Kotara, Kulu, s visinom od 1534m. Pogledom na prekrasnu okolicu masiva Velike Kapele. Još malo istraživanja u povratku "na divlje" male skupine, a zatim s tugom što odlazimo, pakujemo ruksake i napuštamo naš trodnevni topli dom. Košuta i lane na rubu jelove šume u očima a miris jele i smreke u nosnicama kao uspomena.
16.10.2012, 07:59
Maca
