1. dan 10.11.2017.
Sto stvari koje su se motale po glavi i sav onaj strah jesmo li što zaboravile prerasta u opuštenost jer, što je, tu je, krenile smo. Zaboravljamo i kuću i familiju i šaltamo se u drugu dimenziju, planinarsku.
Na Šubićevcu ekipa spremna, nas 10 potrpalo se u kombi i ugodno čavrljajući vozimo do Baških Oštarija, točnije, našeg smještaja u planinarskoj kući Vila Velebita. Dobro opremljena i prostrana, kuća nam pruža zavaravajući dojam lagodnosti planinarskog života. Naravno, uz uvjet da temperature nisu pale ispod nule, da su drva iscjepana i grijanje upaljeno, za što se pobrinuo domaćin. Tu nam noć protječe u druženju, jelu i piću. Kasnije nam se pridružuju i još dva člana i naša vesela družina provodi mirnu noć uoči naših avantura.
2. dan 11.11.2017.
Iz kuće krećemo oko 8 sati sneni kao i krajolik obavijen maglom. Vozimo cestom prema Karlobagu te, nakon malo manje od jednog kilometra, skrećemo desno gdje, vozeći 2,5 km, dolazimo do točke našeg polaska, tj. uspona na Dabarske kukove. Ova grebenska formacija proteže se u dužini od oko 10 km i sastoji se od stijena raznolikih oblika koje se uzdižu iz šumovitih dolina, a nalaze se na visini iznad 1100 m, sa ponekim oscilacijama od vrha do vrha.
Za informaciju nama maštovitima, Dabarski kukovi nisu dobili naziv po dijelovima tijela malih dabrova, već je dabar stari naziv za duboku šumsku dolinu ili provaliju u obliku korita.
Prvi nam je kuk Kiza (n/v 1278 m). Do tu nas prati magla i ne otvara nam pogled sve do našeg dolaska na vrh. U tom trenutku svaki umor nestaje i javlja se onaj poznati osjećaj euforije. Sunce se probija, otvaraju se vidici prema moru i otocima na jednu i pogled na Dabrove Dulibe na drugu stranu.
Opijeni nastavljamo dalje, penjući se i spuštajući po, ne tako jednostavnoj, ali čarobnoj stazi. Oni nenavikli na stijene suočavaju se sa svojim strahovima uz svesrdnu pomoć starih i novopečenih vodiča. Penjemo redom Žuti kuk, Vranji kuk, Široki kuk do vrha Butinovača. Tu se razdvajamo i jedna grupica odlazi do Prpe (legende ovog kraja), a veći dio nas nastavlja kroz prijevoj između Ravnog i Crnog Dabra. U dolini je lijepo izgrađena stara staza koja izgledom podsjeća na Premužićevu. Njome hodamo kroz šumu nailazeći na ostatke koji svjedoče da je taj kraj ne tako davno bio naseljen. Malo groblje u šumi, dokaz surovosti tog života. Dalje nam je sve teže pronaći markacije jer je probijan novi put na dijelovima presjekao planinarsku stazu, a posiječena stabla onemogućuju i otežavaju prolazak. Srećom naši mladi Rogožnjani su tu da nam služe kao izvidnica te mi, već dobro izmoreni, penjemo na prijevoj između vrha Kiza i Alaginac. Kratak spust do auta, ispunjeni, zadovoljni i dobrano gladni dolazimo u kuću gdje su nam naše kolege već skuhali bogovsku večeru. Možemo mirni leći jer sutra nas čeka lagani đir, 3 sata šetnje maksimum. Navodno...
3. dan 12.11.2017.
Par stvari potrpasmo u male ruksake i bezbrižni i veseli krećemo pješice uz cestu u smjeru Gospića. Markacija za V. Sadikovac nam je nakon dvijestotinjak metara desno. Hrabro gazimo, magla nam ovaj put ne otvara pogled nego nas prati cijelim našim putem. Lagana kišica i vjetar nam ne olakšavaju uspon, ali mi smo puni entuzijazma, ne damo se omesti vremenskim neprilikama. Predajemo se vođenju naših iskusnih vodiča. Naumili smo kraću kružnu stazu da se ne vraćamo istim putem, ali kod vrha su markacije jako loše i, unatoč našim tragačima, one se potpuno gube. Tu se odlučujemo za markiranu stazu koja nas neplanski vodi na jednu dužu turu koja dovodi u pitanje našu izdržljivost. Unatoč tempu koji je udarnički da nas ne bi uhvatila noć, bespogovorno slijedimo vodiča. Šuma je mistična i maglovita, a mi nakon nešto više od 6 sata hodanja dolazimo do skijališta u Baškim Oštarijama. Nakon ovakvog izleta vinski gulaš restorana Baške Oštarije dolazi kao melem i dostojna nagrada.
Mala tura od 3 sata prerasla je u veliku od skoro 7 sati, ali iskustvo koje smo stekli i ponos zbog samog podviga su nemjerljivi.
15.11.2017, 13:26
Josipa Huljev
