Prekrasne fotografije pogledajte ovdje .
I tako, 1.7.2017. ranom zorom krenilo je nas 8 ( njih 6 i dvije dame 
) iz Šibenika. Nakon 12 sati drndanja po bosanskim, i adrenalinske avanture po crnogorskim cestama, stižemo Vusanje, gradić u dolini Ropojane, i smještamo se u Kamp Rosi, gdje će biti naša baza slijedeća 3 dana.
2.dan, nedjelja
U 6 ujutro polazak na Zlu Kolatu, najviši vrh Crne Gore (2534 m nv), koji se nalazi u blizini granice as Albanijom. Dan oblačan, ugodan za hodanje, staza odlično uređena i markirana, najprije prolazi kroz šumu, kasnije zelenim pašnjacima, livadicama, puno izvora, potočića, cvijeća, ovčica, idila. Na pola puta se nalazi visoravan Ćafa Borit, dalje prolazimo pokraj Ledene pećine iz koje struji stvarno ledeni zrak, koji nas momentalno rashladi. Nedugo nakon izbijamo na prijevoj Preslop, gdje kratko odmaramo uživajući u pogledu na Valbone, dolinu s albanske strane i sve one nama poznate i nepoznate vrhove Prokletija. Puuno lipo. Slijedi strmi uspon i napokon svih osmero stižemo na cilj, vrh Zle Kolate. Nazdravljamo, slikavanje, i taman kad smo servirali marendu, počinju prve kapi kiše, koje nas prate i cijelim putem nazad. U povratku Joka i Ale odlučuju ispenjati i Dobru Kolatu, kad su već tu, a mi ostali lagano se krećemo spuštati prema Vusanju. Ukupno, uspon je trajao 5 i po sati, a silazak 4 i po, 5 sati.
3.dan, ponedjeljak
Kiša pada od jutra. Spavanje, hranjenje, opet spavanje, i tako ukrug, cili dan. Wellnes teški. Popodne smo napravili đir do Alipašinih izvora čisto da nam noge ne atrofiraju i da ne srastemo s krevetima ;-)
4.dan, utorak
Oko 9 h dolazi uanjmljeni defender koji nas i stvari prevozi do negdi pola puta do karaule Zastan, odakle kreće naš dvodnevni uspon prema vrhu Maja Jezerce. Natovareni teškim ruksacima (šatori, vriće,dereze, cepini, hrana, piće, japanke, jastučnice...) nakon 3 sata laganog hodanja, ljudikanja s pastirima, divljenja prekrasnim jezerima i prijetećim vrhovima, stižemo do Velikog jezera. Tu dižemo kamp, kupamo se, sunčamo, hranimo, leškarimo... Opet wellnes ;-)
5.dan, srijeda
Na uspon prema Jezerskom vrhu (2694 m nv) krećemo već u 5 h ( fala ti El presidente šta nam ne daš spavati J ). Staza je većinom skakutanje po kamenju, siperu, ostacima snijega i leda, teren poprilično surov. Oko 7 i po stižemo na završni dio , ostaje nam svladati kojih 400 m visine do vrha, tehnički najzahtjevniji dio uspona. Prelazimo ga u parovima, najprije prolazimo strmi, snijegom prekriveni kuloar, a onda sipar i krušljive stijene, užasno nesiguran i nestalbilan teren. Uz maksimalan oprez i polagano napredovanje, dvoje po dvoje polako izbijamo na vrh. Veselje na maximumu! Opet nazdravljanje, poziranje, slikavanje, marendavanje i uživanje u pogledu na kamene oštrice svugdi okolo. A onda povratak, uz kratke pauze, skupljanje stvari sa jezera, pivu na karauli, sa 100 kili na leđima, nakon više od 12 sati hodanja tog dana, sritni i veseli stižemo na izvor Oko Skakavice i Grlje , gdje se krcamo u kombi i odlazimo u dolinu Grebaje, gdje ćemo boraviti iduća 3 dana.
6.dan, četvrtak
Nas četvero je krenilo na Karanfile. Teška tura, otkad smo krenili pa do vrha sami uspon, Biokovo na kvadrat, tehnički zahtjevno, ali interesantno penjanje po kamenjima i travnatim površinama. Ispenjali smo sva tri vrha. Do Sjevernog ( 2460 m nv) staza je markirana, dok smo prema Velikom (2490 m nv) i Južnom vrhu (2441 m nv) penjali na divlje. Dok smo odmarali na vrhu, s obližnjeg se stropoštala kamena lavina, koja je trajala skoro minutu, činilo se i puno duže, i koja nas je podsjetila na snagu i opasnosti planine. Uff, nije lipo za čuti, niti za viditi..Uglavnom, kojih 4 sata nam je tribalo za uspon, i još toliko za povratak, napravili smo kružnu turu kroz Šuplja vrata pa stazom iza Očnjaka se spustili u dolinu Grebaje. Vruć dan, težak za planinarenje, a staza teška za stopala ...
Taj dan su Joka i Marinica odlučili otići na Zastan, Jokin davni cilj, i uspješno ispenjali taj zahtjevni i nepristupačni vrh, čime je Marina i službeno postala „Dama od Zastana“. Njihova tura je trajala skoro 12 sati.
7.dan, petak
Kako za ovaj zadnji dan nismo imali ništa u planu, ideju smo dobili gledajući ga sjedeći navečer uz vatricu. I tako se oko 7 uri ujutro nas troje uputismo na Očnjak. Polualpinistički uspon na taj vrh je puno olakšan novim gumiranim sajlama koje su planinari iz Podgorice prošle godine postavili na vršnom dijelu, tako da nam je za uspon tribalo oko 3 sata, baš interesantnog i prekrasnog penjanja. Lip dan , dobro društvo, izležavanje na vrhu, divotica. „Šećer na kraju“ - tura i do ručka povratak u kamp.
I tako, proša tjedan, navozali se, nahodali, ispenjali svašta, pojeli par lambs i došlo vrime za povratak kući. A kako je bilo??? Teb' ću reć! 
18.07.2017, 08:27
Dražena Berović
