Na izlet „ne mogu vjerovati da sam ovdje“ krenuli smo, jasno, s bazena, pokušavajući nekoliko minuta utrpati previše ljudi u premalo vozila, a sve u nadi da će se pojaviti još netko voljan voziti sve do Makarske. Kad se pojavio, krenuli smo. Pridružila su nam se i 2 planinara iz Makarske. A onda Kotišina. Koliko god puta ljetovala u Kotišini kod prijatelja, nikad se nismo pomakli iz hlada koštele koja nas je štitila od vrelog kamena planine koja se nadvila nad nama, samo bi Česima u japankama u podne prstom pokazali u kom smjeru je put. A sad smo došli o drugom poslu, oblačan je proljetni dan, Biokovo ne isijava nego privlači, a ja ne mogu vjerovati da sam tu. A još manje da ću se popeti gore.
Kroz botanički vrt samoniklog biokovskog bilja, izašli smo na stazu. Penjemo se po kamenim serpentinama koje su mjestimično sipke, nisu zahtjevne, ali su naporne. Sa staze je pogled fantastičan, vidi se Makarska, Brač, Hvar... Staza je podzidana, dijelom prelazimo po siparu, dijelom po golim stijenama, pa ulazimo u borovu šumu. Staza u šumi je strma i pokrivena mekanim, debelim tepihom borovih iglica. Pušem, al još uvijek ne psujem. Imam tajni zadatak držati Matu iz sebe, jer Antonijin kolega iz Makarske vodi jednim vrlo humanim tempom. Na izlazu iz šume ispred nas je sipar. Na siparu divokoza. Velika i brza, jedina prava gospodarica krša.
Nakon marende penjemo se dalje, hrbat se približava nama ili mi njemu, ne znam više. Dišem na škrge, psujem Antoniu i Biokovo, a Mate priča priču o guranju kolege uz Kilimanjaro i objašnjava Makaranima da su žene izdržljivije od muškaraca, da se ne trebam ja sad baš tu nešto previše odmarati, jer samo što nismo. I tako smo stigli na Pržinovac, poletište onih luđaka koji se padobranima bacaju s planine. Kad bolje razmislim, nije to ni tako loše, samo se baciš, ne moraš na noge dolje. Ne mogu vjerovati gdje sam. S lijeve strane Hvar, s desne krš, ispred nas Sv. Jure.
Još malo gore, dolje, lijevo, desno, pa vidikovac Štrbina. Slika govori 1000 riječi, pa se neću truditi. I onda Vošac. Kratak i strm uspon do vrha. Pogled je nevjerojatan. Vošac stoji iznad Makarske kao nijemo kameno lice na 1422 metra nadmorske visine. Stvarno ne mogu vjerovati da sam tu, po dvadeseti put ponavljam. Na vrhu je i dom u kojem se radi punom parom. Kolege planinari iz SAK Ekstrem zidaju spavaonicu. OK, jasno mi je kako su donijeli kamenje i ostali građevinski materijal, jedan po jedan. Ali kako su donijeli ogromnu čeličnu peć na drva??? Korak po korak, kažu.
Poslije kave, polazak. Silazimo drugim putem, prema Makru, kroz šumu, a put ide malo prema gore, malo prema dolje. Odmaramo na česmi da se svi skupe ili da česma proradi, pa što bude prije. Ponovo izlazimo na stazu kojom smo se popeli. Tek sad mi izgleda potpuno nevjerojatno da smo se tuda popeli. Serpentinama nikad kraja, a Kotišina nikako da se poveća, nikako da se približi. U jednom trenutku ugledam kombi i Matu kraj kombija. Sad mi više oni paraglajderi uopće ne djeluju ludo. Al spustila sam se, polako, s Maricom i njenim fotoaparatom.
O janjećim glavama neću, tko zna, zna, a tko ne zna, neću mu kvariti doživljaj.
30.03.2016, 12:16
Martina Urem
