Alpinistička škola 2022/2023 – 1. dio

p.s. da, trebala bi reći malo o divnim ljudima koji vode školu i asistiraju na izletima, ali ostaviti ću to za drugi put. Kad malo pogledam unatrag, ovo je 4-ta stranica teksta, a zapravo nismo još zabili ni jedan klin :)

 

Ljetna alpinistička škola HPD Mosor službeno je počela 29.9.2022., ali za mene je počela puno ranije odnosno godinu  dana ranije kad sam se prvi put prijavila. Nemam za istaknuti neki filmski trenutak kad sam zaključila da želim ići u ljetnu alpinističku školu, došla je ideja još koju godinu ranije kao neki logični slijed događaja. Sportsko penjanje mi je bilo zanimljivo ali nešto mi je nedostajalo da penjački dan bude savršeno ispunjen, pa su se time alpinističke tehnike nametnule same od sebe kao nešto što bi podiglo priču na željenu razinu.
 

Alpinizam je dosta širi pojam od onog što prosječni planinar podrazumijeva. Uključuje brojne discipline ali možemo reći da se kreće od samog penjanja u stijeni. Međutim, za razliku od sportskog penjanja kao užeg pojma gdje penjemo smjerove u koje je netko već postavio točke osiguranja, u alpinizmu se penju smjerovi koje nitko nije unaprijed opremio spitovima. Da uzmemo jedan prosti primjer, pogledaš neku veliku stijenu/strmu planinu (npr. strme biokovske stijene), odabereš kuda ćeš popeti i kreneš penjati na način da tamo gdje je strmo i opasno postavljaš neka svoja međuosiguranja koja će ublažiti eventualni pad prilikom penjanja. Tvoj partner u navezi dok se penje prema tebi kupi opremu koju si ti ranije ostavio/la u stijeni. Naravno proces uključuje puno istraživanja i planiranja prije nego kreneš u uspon a logički i jako puno opreme te nosi puno veći rizik ozljede od penjanja na uređenom sportskom penjalištu (zbog odrona kamenja). U prošlosti nisu postojali sportski penjački smjerovi već je svaki oblik penjanja od samog početka bio alpinizam. Ne tako davno krenulo se opremati smjerove i nastalo je sportsko penjanje kao uži pojam. S obzirom na to da se u nekim stranim jezicima država iz okruženja riječ alpinist koristi za svakog planinara i/ili visokogorca koji penje visoke planine bez obzira na to što pri tom najčešće ne koristi ili ne pozna tipične alpinističke tehnike, tako se i kod nas ista riječ koristi u široke svrhe premda u našoj planinarskoj terminogijii ima sasvim specifično značenje. Alpinistom se tako podrazumijeva osoba koja poznaje ljetne alpinističke tehnike (penjanje u suhoj stijeni), zimske tehnike, ledno penjanje, turno skijanje i druge vještine potrebne u zimskim uvjetima. Drugim riječima označava osobu koja posjeduje sva potrebna znanja za najkompliciranije samostalne uspone (bez vodiča i unaprijed postavljene opreme). Prvi korak u tom pravcu je ljetna alpinistička škola (penjanje u suhoj stijeni) koju u ovom dijelu hrvatske održava jedino HPD Mosor iz Splita. Završenim tečajem ljetnih tehnika stječe se naziv mlađi pripravnik alpinizma. Tečajevi zimskih tehnika koji su sljedeći korak u školovanju prema zvanju alpinista održavaju se jedino na sjeveru Hrvatske i to najčešće u susjednim alpskim državama.
 

2021. godine odlučila sam prijaviti se na tečaj koji traje 2 mjeseca i uključuje dvodnevne izlete vikendom i predavanje jednom tjedno u Splitu. Raspored je to koji je iznimno naporan i za ljude s minimalno životnih obaveza a kamoli za nekog kao što sam ja. Znam da nema drugog načina pa uz podršku supruga prijavljujem se na tečaj, psihički pripremljena da će to vjerojatno biti najnapornijih 2 mjeseca u mom životu. Očekivala sam veliki broj prijavljenih i male šanse da će me primiti na tečaj, pa je plan bio da ću se prijavljivati svake godine dok tamo nekom ne dosadi i smiluje se. Naime zbog većeg interesa za pohađanje tečaja negoli što je raspoloživo asistenata u HPD Mosor, svake godine se radi selekcija prijavljenih kandidata. To ne znači da treba pokazati neke specijalne vještine već se prijemni sastoji od ispunjavanja upitnika i ležernog razgovora/druženja o interesima i iskustvu u prethodnom planinarskom djelovanju. Na moje iznenađenje prijavljenih odnosno prisutnih tada 2021. na dan „prijemnog” bilo je samo 8 a primalo se 6 polaznika. Statistika je bila na mojoj strani pa sam se puno previše ponadala da će me primiti. 2 dana poslije razgovora kad su javili odluku koga primaju, velika nada se pretvorila u jedno od najvećih tuga koje pamtim u životu. Nisam ni bila svjesna koliko sam to zapravo htjela do tada. Da izliječim tugu odlučila sam tada da ću, kad već ne mogu u praksi, učiti teoriju. Nabavila sam neke materijale, surfala po stranim You-tube videima i proučavala tematiku na kauču sljedećih tjedana dok je generacija 2021. bila u stijeni. Naravno da se iz teorije ne može puno naučiti u alpinizmu a kamoli zapamtiti, ali bar sam s njom tada izliječila tu neizmjernu tugu. Godinu dana kasnije ponovno se prijavljujem na tečaj, međutim mijenja se koncept odnosno trajanje škole na način da se prvi dio škole planira odraditi u desetom mjesecu 2022. i bazira na penjanje sportskih višedužinskih smjerova. Sljedećih par mjeseci izleti će se održavati samo jednom mjesečno i tek onda u trećem mjesecu 2023. godine ponovno će se svaki vikend raditi tzv. „klasika” (korištenje alpinističke opreme). Za mene je to izvanredna vijest jer se takav koncept manje intenzivan i lakši za pohađanje nekom s puno privatnih i poslovnih obaveza. Sad sam i zahvalna što me nisu primili godinu prije, čini mi se kao da se svemir sada posložio meni u korist. Dok čekam dan prijemnog razgovora ponovno se rađa prevelika nada i želja te shvaćam da me tolika količina iščekivanja/emocija previše psihički iscrpljuje, ne može moje srce podnijeti toliku količinu stresa i odlučujem čvrsto da je ovo zadnji put da se prijavljujem na školu, nisam u stanju prolaziti sve iznova i dogodine. Ako me sada opet ne prime, vući ću za rukav sve ljude koje znam i ne znam i moliti da me nauče ono što sama ne mogu iz raspoloživog materijala.
 

Nekoliko dana prije samog prijemnog život se okreće naglavačke. Dotada donekle posloženu svakodnevicu narušava teška bolest bliskog člana obitelji pa se svakodnevne obaveze utrostručuju i kompliciraju na svim poljima na kojima se može život zakomplicirati. Jedino što mi olakšava priču je činjenica da će se tečaj ove godine trajati 6 mjeseci, u protivnom sad bi morala povući prijavu.

Na prijemnom razgovoru je nekoliko članova odsjeka, već poznata, simpatična lica od godine prije. Ugodno smo porazgovarali, ali statistika ove godine nije na mojoj strani. Puno je prijavljenih članova Mosora koji imaju prednost nad nama ostalim iz drugih klubova. Alpinistički odsjek logično traži kandidate koji će biti aktivni u odsjeku i budućim školama. Ja sam član drugog kluba iz druge županije pa nisam idealni kandidat. Ne treba mi to nitko ni reći, vjerojatno bi razmišljala točno tako da sam s druge strane stola. Kriteriji izbora su subjektivni i nisu nigdje napisani, i očigledno je da su drugačiji nego što bi čovjek na prvu pomislio. Ako ste završili penjačku školu, neće se baš oduševiti s vama, dapače draže im je da niste. Sportsko penjanje podrazumijeva drugačiji (i uži) koncept razmišljanja pa će voditelji biti sretniji ako ih dopadnu ljudi koje će učiti svemu od samog početka. Neće vam vjerojatno biti prednost ni neki veliki angažman u nekim drugim aspektima planinarskog djelovanja jer logični zaključak je da ćete imati manje vremena angažirati se u alpinizmu odnosno što je najbitnije od svega, u školovanju drugih generacija u sljedećim godinama. Logika je koja se nameće sama od sebe, a znam da je tako i u drugim alpinističkim klubovima/odsjecima. Otvoreno i ugodno smo porazgovarali na tematiku ali ove godine za razliku od prošle, izlazim na vrata 100% uvjerena da me neće primiti. Nikakve mi nade nisu ostavili da će biti drugačije. S obzirom na stotinu trenutnih životnih komplikacija negdje u kutu mozga leži misao da je možda tako i trebalo biti, da možda ipak trebam naći neki drugačiji put za učenje kad se jedan dan život vrati u normalu. Potiskujem sve u neki zabačeni kutak u mozgu da mi bude lakše nastaviti dalje međutim par dana nakon razgovora dolazi e-mailom lista primljenih s mojim imenom. Na trenutak se osjećam kao da sam u nekoj drugoj dimenziji. Toliko sam bila uvjerena da me neće primiti da mi je trebalo nekoliko dana da moj mozak tu informaciju posloži na mjesto i u tom tada stresnom okruženju dozvoli sebi veseliti se ispunjenoj jednoj od najvećih želja u životu.

Prvo uvodno predavanje je četvrtak 29.9. u sjedištu HPD Mosor u Splitu. S obzirom na udaljenost to podrazumijeva dugačak put i povratak u kasne noćne sati u Stankovce. Ujedno je to za mene vjerojatno i jedan od najtežih trenutaka na tečaju jer se moram suočiti s najvećom poteškoćom koju ignoriram cijelo vrijeme, sa samim autoputom. Imali smo neki „eksces” ja i autoput ranije odnosno da budemo precizni već je prošlo 2 godine. Izbjegavamo se otada, pogotovo kad smo u 4 oka i kad je noć. Isto kao što sam strah od visine davno riješila izlaganjem visini, znam da je sad vrijeme za suočavanje i s autoputom. Nije bilo lako, srce u petama je bilo na trenutke, ali ponovno smo „udobro” i družimo se rado. Znam zvuči blesavo, ali situacija je bila puno ozbiljnija nego što se čini čitajući ove retke.

Na prvom predavanju po očekivanju pričalo se o osnovama alpinizma nakon čega smo radili čvorove. Osnove alpinizma poznam još od one moje teorije godinu ranije, čvorovi mi isto nisu strani, ali tzv. higijena čvorova je skroz novi koncept u mom životu. Sljedeći vikend imamo prvi izlet na penjalište u kanjon Čikole. Upoznavamo se pomalo s „pravilima igre”. Asistenata ima više nego nas polaznika pa je voditelj Josip Marin sretan jer se čini da neće imati puno problema u organizaciji izleta. Krećemo s čvorovima, i tako ćemo valjda svaki put. Nemam nekih znatnih poteškoća s tim, osim što upletena osmica koju sam bogzna koliko puta već svezala nikako ne izgleda kako bi trebala biti. Čudim joj se kao da se pri put vidimo.

Prvi terenski dan se može najlakše pojasniti tako da zamisliš da se sva materija jednog penjačkog tečaja održi u jednom danu. Da podsjetim, penjački tečajevi traju 5-6  vikenda. Stoga ako poznaš tematiku bude ti ugodno kao npr. meni, a ako ne poznaš onda ti vjerojatno bude totalni kaos u glavi. Dan završava s vježbom privezivanja na alki na 2 školska načina. Ima da ti se u glavi zavrti nebrojeno puta ako sve to prvi put slušaš. Puno sam sretna što već poznam osnove penjanja pa sam samim tim i generalno opuštena, ako izuzmemo činjenicu da se prvi put moram priviknuti na Reverso koji NIJE samoblokirajuća sprava za osiguranje. To podrazumijeva u mom rječniku da možeš ubiti čovika ako ne znaš s njim raditi (ili će tebe netko ubiti) pa možemo reći da u tom aspektu definitivno izlazim iz svoje zone komfora koja se zvala Mammut Smart. Nije ni voditelj škole čini mi se oduševljen s mojim prethodnim iskustvom s nekim drugim tipom sprave za osiguravanje, ali me tješi pričama o nekima koji su isto došli s nekakvim penjačkim iskustvom i navodno „bili puno gori” u osiguravanju.  Nakon uspješnog prvog izleta i iskazane velike volje i motivacije prijašnjih polaznika za asistiranje, voditelj i njegova družina zaključuju da će usrećiti još 2 prijavljena kandidata i primiti ih na tečaj.

Sljedeći četvrtak predavanje se održava u dvorani u Solinu na Majdanu, u prostorijama splitskog HGSS-a. Nakon predavanja radimo vježbe privezivanja na improviziranim sidrištima u dvorani. Ponovno puno asistenata, svi voljni nešto reći, pokazati i naučiti nas polaznike. Kruže naokolo od jednog do drugog dok se mi mučimo na improviziranim sidrištima, svaki na svoj način interpretirajući neki detalj koji primijete na našim izvedbama. I ponavljaju se dosta često ali tko bi im to zamjerio kad su tako brižni i voljni naučiti nas svemu što je njih netko učio ranijih godina. 

Sljedeći vikend 8. i 9.10.2022. sudjelujemo na alpinističkom kampu „Glavno da se klajmba” u Brelima. Subotu ujutro nakon vježbe čvorova (jer bez njih nema ni nas) dan provodimo u pokaznoj vježbi prusiciranja (uspinjanja) po konopu i vježbi apsajla niz stijenu. Zanimljivo i ugodno sve zajedno, a još lipše je biti pod Biokovskim stijenama, nismo se ja i Biokovo dugo vidjeli. Nakon vježbe družimo se ispred mjesnog doma u Brelima gdje se u večernjim satima okuplja veći broj alpinista i penjača iz svih krajeva Hrvatske. Svi su došli da bi se malo podružili i poslušali predavanje Paola Pezzolata, u penjačkim krugovima slavnog Talijana koji je izbušio stotine penjačkih smjerova u Hrvatskoj od Biokova do Velebita. Nevjerojatno je koliko vremena a i novca je ovaj samozatajni mali čovjek posvetio tim brojnim uređenim smjerovima na koje danas dolaze penjači iz cijelog svijeta. Međutim, Paolo je ipak puno veći radnik a ne govornik kao što su se svi nadali, pa umjesto očekivanog govora dobili smo samo podužu Power-point prezentaciju tj.  ”izložbu” fotografija s Biokova, Tulovih greda, Dabarskih kukova. Naš voditelj i njegova družina imaju u teoriji dobar plan da njihovi školarci zadnji idu na spavanje. S obzirom da su većina polaznika žene i to očigledno ne partijanerice, kupimo se i mi polaznice i jedina prisutna ženska instruktorica  na spavanje oko 11-12 dok muškarci ostaju po tradiciji zadnji (navodno) dok se svi nisu razišli negdje u sitne noćne sate. Mi u međuvremenu spavamo dubokim snom pa smo svježi i odmorni u 8 ujutro na obaveznoj jutarnjoj kavi. Danas odlazimo na simpatično penjalište u Brelima gdje ćemo penjati smjerove s 2 dužine. Asistenti se penju i raspoređuju na sidrišta gdje će nama davati instrukcije što moramo raditi. Namučili su i ispržili na suncu oni koji su bili gori u stijeni satima dok smo se mi izmjenjivali puževim koracima s jednog sidrišta na drugo pa nazad apsajl u dvije dužine. Nisam bila nešto zadovoljna svojim penjačkim sposobnostima a nije ni da mi je baš sve na prvu sjelo s prebacivanjem konopa s jednog sidrišta na drugo prilikom apsajla. Nije da je bilo  strašno loše, niti je to bilo strašno teško, kužim ja otprilike logiku i kako stvari trebaju ići, ali trebat će vremena dok to posložim u glavi i uspijem samostalno izvesti. Nije samo da trebaš odraditi neki korak ispravno, nego treba paziti pritom kako je okrenut karabiner, s koje strane provući uže, što gdje ukopčati u pojas  i milijun sličnih sitnih detalja koje ne možeš naučiti iz papirologije a sad treba o svima njima razmišljati.

Generalno se ne uznemirujem značajno oko toga da mi neke stvari na prvu ne idu kako sam zamislila jer sam svjesna da ipak treba malo vremena. S druge strane toliko mi je komplicirana svakodnevica ovih dana da mi se sve skupa što radimo na tečaju čini povremeno kao dječja igra u usporedbi sa svim svakodnevnim problemima koje trebam posložiti da bi stigla uopće doći na izlet ili predavanje. Znam da će se s vremenom sistemi koje ćemo učiti zakomplicirati, ali hajdemo ignorirati problem dok do njega ne dođe.

Još jedno predavanje u četvrtak na Majdanu, improvizirana vježba komunikacije u stijeni i vikend iza smo u Omišu na Ilincu. Započinjemo čvorovima ali ovaj put uz štopericu, pa tako dobivamo pišljivih 10-15 sekundi ovisno o težini čvora. Nikako mi se ne sviđa ova igra koja izaziva vidno veselje kod naših voditelja. Mi se mučimo svi i rezultati su poražavajući. Dobar dio čvorova ne uspijevam napraviti u zadanom vremenu. Poražavajući podatak za mene ako uzmemo u obzir koliko puta sam te čvorove radila po raznim tečajevima planinarskim, vodičkim, školama itd.  Trudim se ne uznemiriti previše oko toga, složit ću ja to u glavi pa će sljedeći put biti bolje. Nakon čvorova ulazimo u smjer s više dužina, vodi nas dodijeljeni asistent. Ja penjem s Hrvojem Ć. Sivu Dijagonalu (5c ocjena), smjer koji je probušio prethodno spomenuti Paolo Pezzolato. Hrvoje je oličenje smirenosti, s njim bi išla penjati i Eiger da triba. Asistenti nam vode sve dužine, a mi samo moramo pokazati im da smo naučili redoslijed komunikacije prilikom uspona, što je iznimno bitno. Komunikacija je standardizirana kod penjanja više dužina i točno se zna koju riječ treba reći u kojem trenutku  i što ona znači za partnera/icu. Greške mogu biti kobne. Nemam problema s komunikacijom ali imam malo problema s trećom dužinom gdje je ploča puna nekih sitnih sitnih hvatišta koja za moje stanje uma trenutno nisu bile neko veselje. Nije to bio veliki problem ispenjati dok kolega osigurava sa sidrišta iznad, ali sam bila ljuta sama na sebe jer sam tijekom penjanja razmišljala o tome da vjerojatno ne bi mogla taj dan prva popeti taj detalj. Nije isto biti u sportskom smjeru od 20-ak metara ili na 70m visine. Ista je težina detalja, ali glava radi drugačije.Treba biti češće u stijeni, a ja nisam više od godinu dana stigla na penjalište pa mi nije samopouzdanje na nekom dobrom nivou. Nakon spusta radimo još vježbu apsajla pa se svi radosni i ispunjeni nakon svladanih izazova rastajemo do sljedećeg puta. 

Predavanje četvrtkom ovaj tjedan uključuje i moje kratko predavanje o jednom alpinistu po izboru. Svatko mora prezentirati jednog poznatog ili nepoznatog alpinista. Ja pričam o Borislavu Aleraju tzv. Akcu, jednom divnom starijem alpinistu koji je neiscrpna motivacija svima oko sebe cijeli život. Nakon predavanja radimo vježbu izrade sidrišta na 2 točke i osiguranja partnera sa sidrišta, što će nam trebati za nadolazeći vikend. Negdje u izradi izgubim se totalno i nemam pojma kako treba izgledati Reverso u auto-block poziciji na sidrištu. Trenutak totalnog blackout-a me poprilično isfrustrirao (najviše od početka škole) ali sam sad i poprilično sigurna da neću više nikad zaboraviti kako treba izgledati odnosno što gdje ukopčati.

Plan da se vježbaju čvorovi do sljedećeg izleta (pa makar na wc-u kao neki ostali) nije mi upalio jer je tjedan kao i inače bio prekrcan stresom i problemima. Nalazimo se ponovno na istoj  impozantnoj stijeni iznad Zakučca. Počinjemo s čvorovima, ali ovaj put svi smo puno bolji nego prvi put kad smo bili šokirani s tetom štopericom. Bez obzira što nisam vježbala uspijevam sve odraditi pa stavljam check i za štopericu.  Nakon toga idemo ponovno u stijenu s tim da ćemo ovaj put i mi polaznici voditi neke dužine i postavljati sidrišta. U smjer Novi Fosili 5b idem s Antom S. On vodi prvu i treću dužinu a ja ostale dvije. Postavljam prvo sidrište i osiguranje sa sidrišta. Komunikacija i svi detalji su bez greške, a i ja se puno bolje  toj visini u snosim s izloženosti na stijeni nego na prvom izletu u sportski višedužinac. Penjemo još jedan lagani višedužinac (4b)  s tim da ja vodim sve dužine pa sad već s relativnom lakoćom savladavam pripremu sidrišta. Kako je smjer stvarno lagan moram priznati i da prvi put baš guštam u stijeni, u visini i u svemu što me okružuje i otkako sam izišla iz njega razmišljam samo kako ću opet negdje ići penjati.

Nakon zaslužene pive rastajemo se do drugog viđenja s tim da će to sljedećih par mjeseci biti samo jednom mjesečno na stijeni i jednom na predavanju, sve tamo do ožujka kada ćemo nastaviti intenzivno raditi svaki vikend penjanje klasičnih smjerova (neopremljenih). Veseli me što ćemo sada malo usporiti da napokon odahnem i posložim svakodnevne obaveze ali s velikim nestrpljenjem iščekujem da krenemo u klasične neopremljene smjerove i počnemo se igrati klinovima i ostalom alpinističkom opremom.

p.s. da, trebala bi reći malo o divnim ljudima koji vode školu i asistiraju na izletima, ali ostaviti ću to za drugi put. Kad malo pogledam unatrag, ovo je 4-ta stranica teksta, a zapravo nismo još zabili ni jedan klin :)


  24.10.2022, 07:44

  Jelena Morić foto: Alpinistički odsjek HPD Mosor

 

FOTOGALERIJA

Crna Gora 2017

  26 fotografija

 

FOTOGALERIJA

KG DP 33.480 m

  39 fotografija