Mosoraška alpinistička škola najavila je vikend penjanje u Paklenici, te sam se brže bolje najavila Ani, pročelnici alpinističkog odsjeka da ću im se pridružiti. Školu sam završila lani i ovo je moje prvo penjanje od tada...
Startamo sa smjerovima u subotu rano, da izbjegnemo gužvu zbog Dana otvorenih vrata Np Paklenica. Prolazeći kroz kanjon oko 8 ujutro, već vidimo dosta planinara, sportskih penjača i alpinista kako se spremaju za svoje uspone. Podijelili smo se u naveze, školarac plus instruktor, a mene je u navezu spojilo sa Ivanom koja je školu završila davno prije mene.
Prvi smjer nam je bio Sjeverni greben u Velikom ćuku, cca 150 metara, ocjena III. Prvo kreću Ana i (velebitaški ex školarac) Toni, pa mi za njima. Odma za dobro jutro me na drugom spitu dočekala crvenkasta zmijica, pa sam malo skriknila i čekala u miru da prođe, srića u drugom smjeru od moga. U početku me bila trema jer sam nakon dugo vremena vodila cijeli smjer, ali sam brzo počela uživati, opušteno vladati i koordinirati pokretima, užetom, sidrištima.... Stajati na vrhu uspješno ispenjanog smjera i gledati te fasinantne stijene oko sebe je stvarno predivan osjećaj.
Drugi smjer nam je bio Bijela rampa, 130 metara, isto ocjena 3 i nezaspitani, što je meni osobno draže, jer se tu može pokazati sva kreativnost u izradi međuosiguranja i sidrišta. Nakon izvučene skoro cijele prve dužine od oko 65 metara, sidrište sam izradila na dva pješčana sata, ala gušta upotrebljavati prirodne materijale za izradu. Cijelo vrijeme paralelno penjemo sa našom partnerskom navezom, ćakulamo i uživamo u stijeni ko male gušterice, kombiniramo smjer, dužine i izlazne varijante. Na vrhu nas čekaju naše kolege alpinisti i školarci iz drugih smjerova, gledamo u prepuni kanjon, na sve strane penjači i alpinisti, čuje se iz okolnih stijena: «puuusti osiguranjeeee», «vuuuci užee»», « penjeem»! Uživancija! Fotografiramo se svi sretni i krećemo nazad po brutalnom siparu i sajlama, teže mi je bilo tih sat vremena oštrog spuštanja nego 7 sati penjanja.
Eto, vodila sam oba smjera, prvotni strah jesam li zaboravila «korake» alpinističkog penjanja nestali su odma čim sam osmicu navezala u pojas. A onaj zvuk kompleta, klinova, čokova i karabinera dok pristupaš smjeru- nešto naaaaajmilozvučnije za jednog nadobudnog alpinista pripravnika, sa dozom blage treme i euforije što te čeka u smjeru.
Odličan vikend sa prijateljima, kolegama i školarcima, moja partnerica Ivana i ja smo dobro odradile smjerove- nismo izabrale teške, sve laganini i opušteno.
Kako too, kako toooo- lajt motiv (pjesma) uspona! E pa eto tako- prirodno i predivno- je moj odgovor!
24.10.2018, 08:14
Antonia Viljac
