Mihovil je moj omiljeni klub i navijan za njega cili život

Premužićeva staza je atraktivna (je, pejzaž se mijenja svakih par kilometara, zemlja, kamen, a posebno je fascinantno 20-ak kilometara kad ti je sa desne strane Krk, Rab, Pag a sa lijeve šumetina) i nezahtjevna (to skužiš tek kad dođeš kući i prodaješ iskustvo drugima).

Stanji! Kenjan!

Da korona izolacija i nije tako loša stvar (osim za mene i par milijardi drugih koji žive isključivo od turizma) znaju svi pa se tako dogodilo da ljudi dobiju vremena (tj. volje) za stvari za koje inače nisu imali vremena (tj. volje). I tako se skupila ekipa od 5 ljudi koji eto imaju vremena (tj. volje) za nešto ne toliko zahtjevno, atraktivno i traje 2-3 dana (nemoj više kenjanja bez wc školjke) .

A di ćeš bolje od Premužićeve staze. Atraktivno i nezahtjevno. A pošto je nezahtjevno, prvi dan nećemo nešto žurit, evo pada i kiša, popili smo 20 putnih piva prije Otočca, srića do Zavižana ima još 30 km civilizacije pa evo lipi dućan u Krasnom, taman hrast za pišanje da te niko ne vidi, a baba u dućanu ekstra ljubazna, dala nam je nožinu za kidat pancetu i dasku i šta ti triba više. I vidi ovih vridnih ljudi nasuprot u pilani, toliko rade po ovoj kiši da su non stop žedni i šta mi dokoličari možemo nego sa svakim iscrpljenim radnikom koji uđe u dućan popit pivu….

Ali mi smo ko vojska, došli smo se ode zajebavat a ne (samo) lokat i vrime je za pokret. Već je 5 popodne, kiša je stala, ajmo probat doć dokle stignemo. I jesmo. Do Rosijevog skloništa. Vrlo lipo, kamen, vanjski zahod skoro ko iz Trainspottinga i malo previše mrtvih puhova. Što u gusterni, što po kući. Ali, sve u svemu, spektakl. Čuli smo i medu kako negoduje u šumici ispod ali valjda se i on pripa nas ko mi njega.

Ništa, tribalo je popit još 30 piva iz Krasnog a tribalo se i dignit ujutro što prije jer nismo još skoro ni zakoračili stazom. I kako ko. Ja u 4.30 (prvo kenjanje) pa u 5 (drugo kenjanje) i onda mi je bilo dosta spavanja (osim nas 5, tu je bilo još dvoje, mladi par iz Gospića, očigledno ljubitelji prirode jer im je za ševu draže potegnit 3 ure po brdu nego rješit to za 5 minuta na parkingu) jer smo nas 5 ležali u 3 metra sljubljeni ko pederski gangbang. Ali divota – zora rudi, dan se svetli, javljaju se prve tičiće, došla je divokoza ali nije puno ostala, dižu se svi ostali, marenda, treće kenjanje, još par piva da nam ne rade teret i ajmo do Skorpovca. Staza je stvarno atraktivna (teren se mijenja svako malo, oš kamenja, oš šume, oš sunca, oš hlada a svako malo su i neke poučne table koje dobro služe u stilu 'ne bi ja sta, nisam umoran, ali stvarno me zanima pa ću 15 minuta buljit šta piše'. I lipo se pokenjat u ladovini. Barem četvrti put, dok šupak još nije izranjavan. I tako, još 2 kenjanja i došli smo do Alana. Super. Spektakl. Milina. Toliko nam je bilo drago da nismo ni primijetili da jedemo jotu bez kupusa sa fažolom koji je dinstan na vodi. Piva 15 kuna. Može, daj odma 2. Triba mi nešto da me prokenja. Voda 10. Misliš vatrena voda?

Na muci se poznaju junaci. 6 sati do Skorpovca a vec ruksak dere i leđa i vrat i kičmu i mozak. A mene dere i guzica. Seren ko grlica kravlja govna. Nakon desetog sranja san presta brojat sranja i usredotočija se na role papira. Srića uvik ima nekog koga suha hrana začepi pa nije bilo problema. Simptomatično, staza sve više i više obiluje govnima (ne mojim, serem daleko od staze kao pravi profesionalac), krava (ekspert), konj (znan pripoznat), ovce (nema ih tu), nedefinirano (medo ili pas od 150 kila)…. I eto, svemu dođe kraj pa eto nas u Skorpovcu. I umisto 'daj da šta brže raširimo taj šator i da se izvalin, ne mogu stajat na nogama', nas čeka 200 ljudi, očigledno svježih za zabavu cilu noć.

Oooooo, Šibenčani, Mihovil je moj omiljeni klub i navijan za njega cili život, aj molin te eksaj 10 piva i po litre rakije, šta ti je to…….

Ništa, preživili smo i to i digli se rano (ali kolege planinari valjda nisu ni spavali) i marendali sa njima (u stvari doručkovali, ručali i večerali – a prvo rakijica jer 'ne smi se jest na prazan želudac'), oprostili se (vino, pivo, rakija (30 vrsta))….. Čeka nas još cca 15 km najravnijeg (najdosadnijeg) dijela staze i to rješavamo ekstra lako (ja niti 4 kenjanja).

Kasnije, 3 ure do drugog auta (jedno na Baškim Oštarijama, drugo na Zavižanu), žderačina u Makija (veliki nesrazmjer u vidu cijene i porcije u pozitivnom smislu) i još 4 ure do Šibenika.

Zaključak: Premužićeva staza je atraktivna (je, pejzaž se mijenja svakih par kilometara, zemlja, kamen, a posebno je fascinantno 20-ak kilometara kad ti je sa desne strane Krk, Rab, Pag a sa lijeve šumetina) i nezahtjevna (to skužiš tek kad dođeš kući i prodaješ iskustvo drugima).


  24.06.2020, 11:40

  Luka Bošnjak

 

FOTOGALERIJA

Crna Gora 2017

  26 fotografija

 

FOTOGALERIJA

KG DP 33.480 m

  39 fotografija