Kad se jedna mala skupina od 6 članova toliko trsi onda se i vremenske prilike naklone i osvane dan savršen za našu avanturu. Okupljamo se u Starca i prve naznake uspješnosti su tu: odaziv odličan, vrime za 5. Jutarnjim šušurom i dolaskom ekipa gubi se lagana trema i obuzima nas uzbuđenje. Stižu nam gosti iz PD Jelinak iz Trilja, Malačke iz Kaštela, domaći svit iz Rogoznice i Primoštena, naši Mihovilci, penjači i špiljari. Još par organizacijskih problema rješavamo u letu, tipa velike teće za kuhanje fažola, kruh za proslavu i plastične pijate i žlice, i ova ekspedicija može početi.
Špiljari, njih 10, se raspoređuju u tri skupine i odlaze istražiti 6 jama u okolici, a mi, nakon zajedničke fotografije na parkingu Tommija, pod budnim okom naše Julije, krećemo putem prema Sirkovini. Brojevno stanje u tom trenutku je 58. Hodamo cestom koja je dijelom asfaltirana, a dijelom makadam, te nakon idiličnih kamenih kućica, zapečaćenih u nekom drugom vremenu, skrećemo sa ceste na poljske puteve obrubljene suhozidom. Kolona se rastegla i kod lokve Slivnice pravimo prvu pauzu da spojimo glavu s repom. Mala pauza, lagana okrijepa (čajevi, rakijice, pivice, voda, sokovi...kako ko). U daljnjem dijelu staze, nakon poljskog puta, prolazimo teži teren s dosta oštrog kamena, škrapa i mogoruša koji otežavaju hodanje i prisiljavaju nas na budan korak.
Dolazimo na vrh slikovitog brdašca Jarebinjak, s pogledom na Rogoznički arhipelag. Kako nam je ekipa sastavljena od ljudi različite fizičke spremnosti i kondicije, radimo česte pauze da svi ipak budemo na okupu. U dijelu kad se spuštamo kroz taj krševiti kamenjar, jedna kolegica doživljava nezgodu, te joj naši spremni vodiči i kolege planinari priskaču u pomoć i vode je do obližnjeg naselja gdje se zbrinjava. Ostaje nam lagano gorak okus u ustima, iako se takve stvari vrlo lako dogode i ne mogu u potpunosti spriječiti niti najboljim pripremama. Idemo dalje, opet skoncentrirani na kamenjar, koji plijeni pažnju ljepotom i surovošću. Dolazimo do lokve Baljenice, naše sljedeće pauze, krajolika kojeg smo u protekloj godini svojim radom skoro pripitomili. To je bila neprohodna šikara koju smo zajedno s lovcima pročistili i uredili. Tu počinje naš uspon na Lenik, najveće brdo ovog kraja, čitavih 391m nv. Na vrhu zasluženi odmor i marenda. Vadu se kolači, spiza, iće i piće. Zavaljeni po škrapama upijamo zrake siječanjskog sunca. Siti i zadovoljni lagano krećemo prema Sapinim Docima. Tu vođenje preuzima Eugen, a Julija ima ulogu metle. Idemo stazom preko Orljaka, a spuštajući se, većina nas, videći cestu, pogrešno misli da je našoj avanturi brzo kraj. Onaj tko pozna našu Juliju zna da su njezine ture sve samo ne jednostavne, pa tako i ova. Šlag na kraju je trenutak kad, došavši skoro do magistrale, naša staza počinje novi uspon do Mocira i motajući se među maslinicima završava u kanjonu. E, tu se već nervozni i umorni dio planinara odvaja i odlazi prema moru, a nekolicina jakih, predvođenih Eugenom odrađuje cijelu stazu dužine više od 25 km.
Nakon svih napora, dolazak u vatrogasni dom i savršeni fažol, dostojna su nagrada. Musa je skuhao riblju juhu koja diže iz mrtvih, a kolači nestaju u tren. Plesni podij se polagano puni i atmosfera se zahuktava. Zabava traje do ranih jutarnjih sati, mi sritni ka prasci, sve je bilo lipo!!!
30.01.2019, 12:55
Josipa Huljev
