MOJ PRVI USPON NA KROV DOMOVINE

DINARA 28.02.2010.

Počinjem pisati ovaj tekst iako do mog prvog pohoda na Dinaru ostaje još nekoliko dana. Zašto? Jer sam uzbuđena, a ujedno i zabrinuta pitanjem hoću li uspjeti? Ipak je to naš najveći vrh- krov lijepe naše. Jesam li ga dostojna? Jesam li spremna? Želim li uopće to?

Samim nazivom izleta „Polarna Dinara“ grče mi se prsti od hladnoće, vjetar zuji u ušima, a noge klize niz ledenu padinu. I ponovo postavljam pitanje: „Želim li to?“ I istodobno odgovaram:-DA, idem, vrijedi pokušati, vrijedi se boriti, vrijedi opravdat povjerenje svih tih dragih ljudi koji ti daju punu podršku. Moram ispunit dano obećanje.

Nedjelja, 28.02.2010.g. Uspjela sam! Dohvatila sam nebo nad majkom Dinarom!

Dakle, nedjelja, 6 sati ujutro, skupljanje na parkingu kluba: 19 veličanstvenih plus pas Beta. Raspored po autima i pravac Knin, marenda, kava, pokret prema Glavašu.

U Glavašu posljednje pripreme, šta ostaviti, šta ponijeti, ipak nas čeka bar 4 sata neprekidnog hoda. U dobrom raspoloženju stvaramo kolonu koja se ovisno o kondiciji toliko rastegnula da nas je bilo posvuda. Sunce nas je pratilo cijelim putem iako su „krpice“ snijega prema Martinovoj košari postajale sve veće „krpetine“. Mali predah u Martinovoj košari i krećemo prema vrhu. Dio ekipe ostao je čuvati košaru i ugrijati je do našeg povratka.

Penjući se prema vrhu, pogledi koji su se otvarali oduzimali su mi dah i ja sam ih željela zadržati bar snimkom fotoaparata.Bjelina snijega pekla mi je oči, na mjestima jugo mi nemilosrdno tuklo po obrazima, noge bježale niz padinu, al nisam se dala. Željela sam to!        Putem smo sreli nekolicinu nadobudnih predvodnika naše grupe koji su se već vraćali sa osvojenog vrha i po zadovoljstvu na njihovim licima znala sam da smo blizu. Osjećaj sreće koji me pratio narastao je do neba onog trena kad sam ugledala vrh. Korak, dva i tu smo!

Zagrljaji, vrisci, ponos i sreća bili su jači od vjetra koji nas je htio otpuhnuti. Fotografiranje, zalogajčić pite zeljanice i gutljaj orahovice namakao nam je snagu za povratak, mada bi najrađe ostala tu čekati zalazak sunca. Al valjalo se spustiti nazad do Martinove košare gdje nas je dočekala vesela ekipa i marenda. Malo odmora i silazak do Glavaša u ugodnom čavrljanju priveo je ovaj izlet kraju.

Sati hoda ostavili su žuljevite tragove na mojim nogama, al veličanstven osjećaj ponosa i sreće još mi grije sjetnu dušu.