Nedjelja, 07. veljače 2010. Cilj: najjužniji dio Ličke Plješivice - Poštak (1425), smješten između Velebita i Dinare na svojevrsnoj tromeđi Dalmacije, Like i Bosne. Protežući se od Plitvica do rijeke Zrmanje koja izvire u prirodnoj amfitetaralnoj udolini na samom podnožju Poštaka, ovaj planinski lanac stvara prirodnu granicu između Like i Bosne.
Od željezničke postaje Zrmanja u Otriću, u 09.20.sati prelazimo prugu i započinjemo uspon: kroz borik, makadamskom cestom i zatim desno krševitom markiranom jugozapadnom padinom prema vrhu.
U početku sve ide glatko, snijeg je zabijelio stazu, ali markacije su vidljive, vrijeme stabilno. Hvatajući svatko svoj ritam, nas devet razmilismo se padinom: Mate, Ante s Betom, Neven, Tome, Tomina žena, Andrijan, Juki, Alenka i ja.
Do Poštakovih kamenih stupova ili kukova, na visini od 1200m uspon je tekao bez problema. Nekoliko zanimljivih kamenih formacija nalaze se pedesetak metara desno od markacije koja vodi preko najveće plohe na Poštakovoj padini. Obelisci su nastali pod tjecajem eolske erozije: prema geolozima bura je brusila stijene noseći zrnca dolomitnog pijeska kojem su se oduprli samo tvrđi dijelovi stijena.
Staza od ovog mjesta nastavlja blagim usponom do hrbta u zaleđu Poštaka, zatim na lijevo prema vrhu. Od ovog mjesta nadalje i sami smo izloženi sve većem eolskom utjecaju : bura udara sve jačim i smijelijim naletima. Hrabro ili ludo, grabimo uzbrdo. Znali smo da će na putu biti snijega, da će staza biti na dijelovima zaleđena, bili smo pripravni na zimske uvjete, na dereze, na cepine.... ali ekstermizam nismo predvidjeli. Gubimo markacije. Konzultira se GPS. Vidljivost na momente manja od 10 metara.
Snježna staza ili ono što naslućujemo stazom prekrivena je tankim slojem poroznog leda. Nedovoljno za dereze. Naleti bure na momente su veći od 100km/h. Na trenutke joj se nemoguće oduprijeti. Stabilitet na ispitu. Udovi neposlušni. Zastajkujemo, podižemo se, odupiremo, grabimo....bauljamo...
Borba završava nakon beskonačno dugo vremena u jednoj grupnoj formaciji na pretpostavljenoj čistini. Vidljivost nula - bura beskonačno na sat. Posjedasmo, poklecasmo, zalegosmo. Fijuče, divlja, gura, grize,štipa, neobuzdana....'Di smo?' pitam nakog do sebe. 'GPS pokazuje da smo na vrhu! '
Ovjekovječiti ovu ludu devetorku posjednutu u bijeloj nedođiji: fotografiram umom, prsti ionako ne slušaju... U nevjerici primjećujem da Mate vadi foto aparat!
Ushićena, uživam u divljem plesu vjetra, koji me pokušava odlijepiti od zemlje, jedna bitka je dobivena...ili puštena od planine. Sati je 12.15. Devet Mihovilaca na vrhu Poštak budno je odsanjalo Himalaju...
'Uspravljamo' se – vrijeme je za povratak. Od vrha desnom stranom padine pokušavamo barem nakratko zaobići najljuće nalete vjetra. Par stotina metara niže, u zaštićenom bukviku kratka pauza za čaj, orahovicu, fotku-dvije - pred borbu koja još slijedi.
Ipak, bura u leđa daje nam nevjerojatnu brzinu. Učas smo na Poštačkim obeliscima. Fotkanje koje je na ovoj ruti već postalo tradicijom.
Ekipa se opušteno razdvaja. Vidici Otrića i okolnih planina sramežljivo se otvaraju. Marakcije su vidljive, spuštanje ugodno...do trenutka dok ne sretnemo Nevena koji nas čeka na raskrižju dvije staze. Lijevo ili desno? Jednu smo markaciju profulali, a tragovi četvorke pred nama se misteriozno gube. Kako je s padine Otrić vidljiv odlučujemo se ne vraćati stazom već ravno kroz šumu, padinom dolje. Na podnožju prolazimo kroz napuštena dvorišta porušenih kuća obraslih dračom, divljim šipkom, nijeme svjedoke novije hrvatske povijesti.
Zatim desno kroz borik na postaju. Zbog bure, marenda se premješta u Ivoševce, usred drevne atmosfere amfitetara starorimskog vojnog logora Burnum: prikladno. Prije nepuna dva sata borili smo se s ledenim sigama koje su izvirivale iz toplih nosnica, lijepile za kosu, nastanjivale na ušima, odupirali se buri koja se ljutila, grizla, grčila, štipala, zavijala... kako bi dan okrunili čaborom i lijenim milovanjem sunca u ugodno zimsko popodne.....
|
![[-]](tpl/mihovil_smedja/images/collapse_collapsed.gif)
